O Njegoševu zlatnom perunu iz godine 1851.

U modernoj jugoslavenskoj numizmatici posve je zapostavljeno istraživanje pokusnih otkova, oglednih medalja za natječaje raspisivane uz predviđena nova izdanja, papirnatih novčanica nepuštenih u optjecaj, raznih pretisaka i drugih sličnih „mutnih područja“. U posljednje je doba otkriveno i objavljeno (na žalost, obično na nezadovoljavajući način) prilično mnogo do sada nepoznata materijala, ali ostalo je još mnogo više nerazjašnjenih pitanja. Među numizmatičarima kolaju glasine o fantomskim izdanjima, no praksa pokazuje da i u takvim šaputanjima gdjekada ima istine pa se dugotrajna i mučna istraživanja ne izjalovljuju bez iznimke. Mnogo krivnje leži na samim numizmatičarima, ali i objektivne su teškoće nesumnjive i dobro poznate svakomu tko se bavi u nas istraživačkim radom, a osobito je nezgodno što se najveći dio i materijala i podataka nalazi u inozemstvu. Tamo su pak naši numizmatičari s više razloga u neravnopravnu položaju prema stranim takmacima. Tako je prije šest godina u Beču prvi put nakon više od jednoga stoljeća iskrsao jedan primjerak Jelačićeve „cvancike“. Iskrsao, i nestao u Sjedinjene Države Amerike kupcu anonimnomu po američkome običaju. Uspjela se samo razriješiti zagonetka koja nas je golicala još od poznate Renđelove studije o Jelačićevim novcima i medaljama, tj. zašto je ipak nekoliko križara preživjelo carsku zabranu, a „cvancika“ nijedna, iako se iz poznatih podataka ne vidi razlog za to, izuzmemo li Renđelovu pretpostavku da se na njoj nije nalazio lik novoga cara. Ta se pretpostavka i potvrdila - na cvanciki iz 1849. bio je Ferdinandov lik, premda je Franjo Josip još 1848. istupio na prijestol. 
                          
Iz istoga doba potječe još jedan neobičan južnoslavenski novac na koji jugoslavenska numizmatika nije obratila gotovo nikakve pažnje, jedino se u Katalogu novca Srbije i Crne Gore 1968 - 1918. Vojislava Mihailovića i Dragoslava Glogonjca spominje da je „još za svoga života, Njegoš . . . planirao da izda novac i udari temelj crnogorskoj moneti, ali dalje od probnih otkova nije se otišlo.“ (str. 43). Koliko mi je poznato, u numizmatičkoj literaturi ništa se više ne govori o tome pitanju.

To ne znači da uopće ništa nije poznato. Još 1949. izdao je historičar Risto J. Dragićević knjigu Članci o Njegošu (naklada „Narodne knjige“ u Cetinju). U njoj se na str. 167 - 171 i(+ ilustracija) nalazi prilog „Njegošev novac“. Neće biti na odmet da u najkraćim crtama prenesem sadržaj  toga napisa.                                                            

Dragićević prvo iznosi kako se Njegoš u ožujku 1851. upoznao u Napulju s Karlom Rotschildom (1788.- 1855.). 0 tome piše Ljubomir Nenadović u Pismima iz Italije (11. sv. „Celokupnih dela“, Beograd 1894., str. 29-31), koji kaže da je Rotschild predlagao Njegošu kovanje novaca. Dalje o tome Nenadović ništa ne zna, samo što spominje kako je Njegoš u travnju 1851. išao u Vatikansku kovnicu radi kovanja medalja (Lj. N., sv. 12, str. 53). Dragićević navodi još jedan podatak iz toga doba prema kojem je tu medalju izradio najbolji napuljski čelikorezac.  
                        
Njegoš je umro na Cetinju 19. listopada 1851. O njegovim namjerama i poduzetim radnjama za kovanje novca nije se ništa znalo do 1896. Tada je dr. Lazo Tomanović objavio svoju monografiju o Njegošu kao vladaocu i u njoj dodatak u kojem kaže kako je, pošto je već knjiga bila sva složena i prelomljena, u Biljardi se našla škrinjica s čeličnim kalupom za kovanje znatnoga novca. Tomanović je opisao izgled kalupa i iznio svoje pretpostavke o tome zašto se o cijeloj stvari nigdje ne govori u službenim dokumentima. 

crna gora zlatni perun

Slika 1.

Koliko se god to činilo nevjerojatno, Tomanovićevu otkriću nitko nije posvetio pažnje. Škrinjica s kalupom i njegovim metalnim postoljem nestala je za austrougarske okupacije, kada su Austrijanci pretapali crkvena zvona, trofejne topove s povijesnim značenjem i sve kovinske predmete do kojih su mogli doći, o čem Dragićević donosi dokumentaciju. A onda se 1947. pokazalo da kalup ipak nije nestao bez traga, jer je jedan crnogorski činovnik Stevo L. Lopičić, još 1909. uzeo s kalupa voštani otisak. On je 1947. otkupljen za cetinjski muzej, a umirovljeni Lopičić dao je izjavu koja se također čuva u muzeju i iz koje Dragićević navodi najvažnije dijelove. On u svojoj radnji donosi i sliku otiska, znatno uvećanu. Ona se u potpunosti slaže s opisom u Tornanovićevoj monografiji, prema kojem imamo s jedne strane u lovorovu vijencu (ćirilicom) ZLATNI / PERUN / 2. TALIRA, „a iznad natpisa iz stisnute ruke strijele u dva pravca sijevaju; na drugoj stra¬ni natpis: (ćirilicom) CRNA GORA/ 1851., a oko natpisa zmija se savila“.

Koliko mi je poznato, slika „peruna“, u nešto manjem razmjeru, objavljena je još jednom u Njegoševu albumu, Cetinje, Narodna knjiga, 1951., uz stotu obljetnicu smrti, na str. 80, uz kratku bilješku na str. 94. Originalni je promjer zlatnika 15 mm.

Dragićević je svoj članak iz 1949. završio pozivom da se uz Njegoševu stotu obljetnicu smrti 1951, otkuje prema sačuvanome otisku nekoliko primjeraka zlatnih peruna. No to nije učinjeno.                                                                                

Prema Dragićeviću bi se činilo da „perun“ ne postoji u obliku novca, a to se ne slaže s navedenom bilješkom u Katalogu Mihailovića i Glogonjca. Koliko sam mogao utvrditi, u SFRJ nema nijednog „probnog otkova“ ni u privatnom ni u javnom vlasništvu. No bit će da su autori Kataloga ipak u pravu. Za Njegoševim zlatnikom tragam već gotovo tri desetljeća i svagdje je traganje posve bezuspješno, osim u Velikoj Britaniji.  

Iako nisam uspio doći ni do jednoga komada, ipak nešto znači i činjenica da samo u toj zemlji u više navrata od raznih međusobno nepovezanih ljudi dobivam izjave da su „nešto čuli“ ili „nešto vidjeli“. Pismenim putem ili za kraćega boravka te se stvari ne daju istjerati na čistac, ali tko bi se na licu mjesta dobro potrudio, vjerojatno bi imao uspjeha, jer tragovi na koje nailazim, nalikuju po mom iskustvu onima koji obično donose ploda. No ipak mislim da je i prijedlog R. Dragićevića iz 1949. još uvijek zanimljiv i aktualan, a lako ostvarljiv. Numizmatičari bi se svakako obradovali.


Summary: On Njegoš's Golden Perun of 1851

The idea of the article is to warn us to pay more attention to events or facts that pass by out of our control. So the author indicates numerous samples of coinages, medals or bank-notes not put to circulation. An example of our indolence is the so called Jelačić's cvancika being recently sold in Vienna. Following is a detailed information on Njegoš's Perun made in gold. A rather poor print of Perun in wax is known but good enough to serve as a proof of its existence either as sample or perhaps as memorial money.                                                     

Autor: Dalibor Brozović
Izvor: Numizmatika, spomen izdanje 1928-1978, HND, Zagreb, 1978.

kovanice i novčanice Jugoslavije

Numizmatički katalog: Kovanice i novčanice Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije – 2. izdanje, 2011. – 40 EUR. Besplatna poštarina - NARUČI!