Moneta Croatica?

O novcima koji su u povijesnim izvorima označeni kao „hrvatski novci“ nije bilo do najnovijeg doba govora. Kada je godine 1948. u Povijesnom društvu Hrvatske održano predavanje „Denarius Croaticus“, u raspravi je izražena dvojba da bi takav novac mogao postajati u 18. stoljeću, a o tome da govori činjenica da takav novac nije bio do tada u znanosti spominjan, također, ako se u izvorima nađu pojedinačni zapisi o takvom novcu, to bi mogli biti samo lokalno ograničeni slučajevi koji nisu od većeg značenja za povijest Hrvatske.

Ovo predavanje nije spomenuto u Historijskom zborniku ali to nije neobično, jer tada nije postojao običaj da se u tom časopisu govori o predavanjima.

Godine 1952. objavljen je rad „Horvacki novac - hrvatska novčana jedinica XVIII stoljeća“ (u 44. knjizi Starina Jugoslavenske akademije) i na njega su se u dnevnim novinama osvrnuli dr. Ivan Esih i dr. Vladimir Košćak. U Historijskom zborniku nije taj rad spomenut, a također ni u knjizi „Ten Years of Yugoslav Historiography 1945 - 1955“ (Beograd 1955.) koja je priređena u povodu Kongresa historičara u Rimu (1955.)(1).

Bolje nisu prošle ni dopune koje su objavljene u „Građi za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske“ (Zagreb 1956.). Tu je navedeno da je taj novac efektivno kovani novac, što dokazuju mnogobrojni, naknadno pronađeni, popisi novaca u inventarima, kao i navodi Baltazara Krčelića u djelu „De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares“, gdje navodi da su u Hrvatskoj bile kovane dvije vrste banovaca. Novija vrsta banovaca, koja je upravo stavljena izvan tečaja, vrednija je od mađarskog denara jer tih banovaca (misli na upravo rečeni hrvatski denar) ide po 4 na groš a mađarskih denara po 5 na groš. Mišljenja je, da ti novci nisu kovani nigdje u Slavoniji (= Hrvatskoj) nego da su ih ovamo slali mađarski i austrijski kraljevi. Navodi da posjeduje takve denare, ali da ih i drugi posjeduju.

Godine 1957. izašao je u Beču sažetak rada o hrvatskom denaru (Numismatische Zeitschrift 77/1957.) sa slikom kovanog novca za koji je bivši direktor Numizmatičnog kabineta u Beču dr. Eduard Holzmair utvrdio da bi mogao biti traženi hrvatski denar. Iste je godine direktor Muzeja grada Osijeka dr. Danica Pinterović utvrdila da se u tom muzeju nalazi nekoliko komada novca (dva iz doba kralja Leopolda), a također iste godine i direktor Muzeja grada Varaždina dr. Mira Ilijanić pronašla je nekoliko komada denara koji bi mogli biti traženi denar. Isto tako i direktor Muzeja u Samoboru Ivica Sudnik.

Prema tome bilo je dovoljno materijala za proučavanje, ali je nedostajalo dovoljno zanimanja za to pitanje. I tako se već činilo da je „denarius Croaticus“ pao u zaborav. Tada je godine 1966. u broju 26. godine XV. Numizmatičkih vijesti objavljen rad poznatog znanstvenika iz Graza Gunthera Probszt-Ohstorffa „Die Krainerische Wahrung“ (Kranjska valuta), u kojemu iznosi do tada nepoznatu činjenicu da se u Kranjskoj u dva navrata javlja posebna valuta, „kranjska valuta“; prvi put 1602. godine, a drugi put u razdoblju od 1675. do 1695. (točno se vrijeme ne može utvrditi). Ta valuta javlja se kao zaštitna mjera domaćih trgovaca jer omogućuje pouzdano i točno preračunavanje tečaja mletačkog i austrijskog novca.

Autor utvrđuje da postoji velika sličnost između te kranjske valute i pojave hrvatskog novca na području Hrvatske. Ističe i razliku između kranjske valute i hrvatskog novca: kranjska je valuta samo računski pojam na temelju kojega se obavljao obračun mletačkog i austrijskog novca, a za što je izdan i poseban priručnik, upravo onako kako je u Hrvatskoj izašao „Cornputus pro rebus emendis et solvendis in certo pondere et; mensura per denarios hungaricos, quorum 5 faciunt unum grossum, per denarios Croaticos, quorum 4 aequivalent uno grosso, dein per crucigeros usque ad finem. Zagrabiae 1737.“ Za razliku od kranjske valute hrvatski je novac efektivno kovani novac, premda se do sada nije moglo utvrditi o kakvom se novcu ovdje radi.

Uostalom, i u našim izvorima nalazimo podataka o toj „kranjskoj valuti“. Ona se ovdje označuje sa „computus Carnioliae“ ili „valor Carnioliae“(2) pa se prema tome „computus Croatitus“ i „valor Croaticus“ s pravom može prevesti s „hrvatska valuta“.

Iza spomenutog rada o „kranjskoj valuti“ Hrvatsko numizmatičko društvo objavljuje u godištu IX - 1971. „Biltena“ zaista zanimljiv prikaz Viktora Kopača pod naslovom „Nummus Croaticus ili denarius Croaticus“ u kojemu dokumentirano iznosi mnogo toga o rečenom hrvatskom denaru, proširivši već poznato i poprativši ga s novijom slikom toga novca koju je nabavio od Numizmatičkog kabineta u Beču. Već godinu dana kasnije, 1972. u Numizmatičkim vijestima (godina XIX.) objavljen je još jedan prikaz pod naslovom „Uloga hrvatskog novca u povijesti Hrvatske“.

Ta nastojanja svjedoče da je inicijativu u proučavanju toga novca i njegovo pronalaženje preuzelo Hrvatsko numizmatičko društvo.

I upravo to govori da bi se daljnja istraživanja mogla proširiti i time postati ne samo zanimljivija nego i od većeg zamašaja. Pri tome moramo poći od hrvatskog denara i ne možemo izbjeći opetovanje već poznatih činjenica.

Dobro je poznato kada se kod nas javlja bolji denar. Da podsjetimo: godine 1623. u Mađarskoj se definitivno prešlo na kovanje lošijeg denara, od kojega po 5 njih vrijedi groš (od tri krajcara). U Hrvatskoj se ne prima taj novac nego ostaje i dalje u optjecaju stari bolji denar. Već tada se taj novac naziva „bona antiqua moneta“ ili „denarius antiquus“. Pri tome se često naglašuje o kakvim se denarima radi. Poznato je da se stari dobri denari kuju u doba kralja Matije (1608. - 1619.). U Hrvatskoj su se primali upravo ovi denari koji se prema tome nazivaju „antiqui denari Mathiae regis“(3).

Još u polovici XVII. stoljeća bilo je dosta toga novca u optjecaju(4), ali se u prometu opažalo nestajanje ovog dobrog novca. I tu se obistinilo pravilo: lošiji novac istiskuje bolji.

Hrvatski sabor poduzima sve što mu je moguće da zapriječi otjecanje toga novca s područja Hrvatske. Među tim mjerama zacijelo je najzanimljivija odluka od 11. rujna 1697. kojom se trgovcima zabranjuje da iznose sitni novac (tj. upravo taj bolji denar) pa im se ujedno nalaže da primljene sitne novce prijave kraljevskom blagajniku koji će im taj novac zamijeniti drugim(5).

U to je doba stari dobri denar već postao osnovnom novčanom jedinicom u Hrvatskoj, što se želi naglasiti i u njegovu imenu.

Već godine 1694. nalazimo ga pod nazivom „denarius antiquus Croaticus“(6) pa ubrzo i „denarius Croaticus“ ili „nummus Croaticus“, hrvatski „horvacki novac“, o čemu je bilo već mnogo govora.

Ne trebamo ovdje ponovno naglasiti da su naši izvori puni dokaza o tom novcu i to ne samo kao računskom nego i kao efektovnom novcu u prometu. Tu nalazimo i dokaze o vrijednosti drugih vrsta novaca koja se već u 16. stoljeću preračunava na temelju osnovne novčane jedinice - upravo na temelju našeg hrvatskog novca. Takvo preračunavanje naziva se „ad computum Croaticum“ ili „ad numerum Croaticum“, hrvatski „na horvacki broj“. Ovakav način računanja vrijednosti novca sve više prevladava, premda se na području Hrvatske javlja i „computus Germanicus“ i „computus Hungaricus“.

Ustrajnost Hrvatske da pridrži svoj novac koji je različit od vrijednosti mađarskog i austrijskog novca, ne može se svesti samo na gospodarske činitelje, ona ima mnogo dublji korijen: to je mnogovjeko pravo da se Hrvatska služi vlastitim novcem. Na tom pravu osniva se i kovanje tzv. slavonskih banovaca.

To je pravo posebno potvrđeno i poveljom kralja Andrije kojom 1217. priznaje znamenite povlastice zagrebačkoj crkvi. Tu se izričito navodi, da do tada nije nijedan kralj na području Hrvatske (in regno banatus siue ducatus) kovao kraljevski novac (moneta regia) i dodaje se mišljenje, da to neće činiti ni nasljednici toga kralja. Ako bi ipak protivno tome uradili, podanici zagrebačke crkve ne mogu se prisiliti da svoju robu daju za taj novac. Povrh toga zabranjuje se kraljevim novčarima da dođu na područje zagrebačke crkve radi mijenjanja novca. Ako pak dođu, biskup se zagrebački ovlašćuje da ih kroz 40 dana zatvori i da im oduzme sve što se kod njih nađe. Ta je povlastica više puta ponovljena (1269., 1318., pa i 1492.)(7).

Zanimljivo je da se zagrebačka crkva nakon dokidanja banske kovnice pretežno ne služi mađarskim kraljevskim novcem nego drugim novcem. U 15. stoljeću to je pretežno mletački novac, posebno sitni novac nazvan „markethus“ i bečki sitni novac. Po dva bečka denara „monetae nigrae“ računaju se na jedan „markethus“(8).
 
Nije stoga neobično da car Fridrik III. poveljom od 3. ožujka 1443., daje knezu Stjepanu Frankopanu dozvolu kovanja novaca po uzoru bečkog novca.

Uostalom, to nije prva povelja za kovanje novaca u Hrvatskoj. Već godine 1436. kralj Sigismund daje to pravo grofovima Celjskim a tim pravom služio se Ulrik Celjski (1445. - 1454.). Godine 1459. isti kralj podjeljuje pravo kovanja novaca banu Ivanu Vitovcu(9).

Poznato je da je zagrebačka kovnica novaca kovala banovce ali se ta kovnica i kasnije spominje. Godine 1344. ban Nikola daje u zakup bansku kovnicu zagrebačkom građaninu Jakovu, sinu Ulfarda. Novac koji se ovdje ima kovati nije istovjetan mađarskom novcu. Kovničar Jakov spominje se i godine 1345. i 1346. i to također kao zagrebački građanin. U Zagrebu se kovničari i kasnije spominju. Godine 1398. „monetarius“ Emericus kupuje kuću u Zagrebu a iduće godine prodaje neko zemljište. Godine 1429. „monetarius“ istog imena kupuje kuću, a godine 1447. Fridrich Celjski poklanja kuću u Zagrebu „Laurentio Sybenburger, aurifabro et monetario“ koji već godine 1448. prodaje tu kuću. Nešto kasnije, 1455. spominje se u Zagrebu i sluga kovničara Petar.

Sve to pokazuje da se u Zagrebu i u 15. stoljeću kovao novac, a dovoljno je dokazano da je u Zagrebu radila kovnica i godine 1525. (i 1526.?).

Godine 1524. kralj Ljudevit daje bosanskom biskupu Mihovilu Kesereo i svom ložničaru Ivanu Szerecsenu povelju za kovanje novaca u Osijeku uz uvjet da se kovani novac upotrebi za male isplate u Jajcu i u ostalim pograničnim gradovima(10).

U to je doba radila i kovnica Zrinskih u Gvozdanskom (1526. - 1533.) u kojoj su se kovali denari, groševi, pa i taliri. O tim novcima iz kovnice Zrinskih mnogo se toga znade (I. Rengjeo, Novci grofa Nikole Zrinskoga, Sarajevo, 1930.). Na žalost, o novcima drugih hrvatskih kovnica od 15. stoljeća nadalje malo se znade, pa se čak ne zna ni kakvi su se novci ovdje kovali.

Poznato je, dakle, da su postojale kovnice i za neke od njih je dokazano da su se u njima zaista kovali novci, a ipak se ne zna kakvi su to novci bili. Nije prema tome čudo da se danas još ne može konačno utvrditi koji se novac krije pod nazivom „denarius Croaticus“ ili „horvacki novac“. Zasada je poznato samo to, da je kovan u doba kralja Leopolda i Karla, da je s obzirom na njegovo njemačko ime (kroatischer Dreier) označen s brojem „3“, da je vjerojatno kovan po uzoru starog mađarskog denara i da mu je prema tome promjer 16 — 18 mm (maksimalno 20 mm).

Pronalaženje toga i ostalog novca koji je kovan u našim kovnicama nije važno samo za numizmatiku, nego i za našu povijest. Čini se da se do sada krug novaca koji se mogu nazvati našim novcima suviše ograničio.

Vjerojatno da bi slobodnije gledište moglo dovesti do boljih rezultata. U našim se izvorima vrlo često kod određivanja novca u kojem se ima kakva isplata obaviti navodi „in moneta Sclavonica“ odnosno kasnije „in moneta Croatica“. Već godine 1618. knez Nikola Zrinski u jednoj zadužnici priznaje dug koji je izražen u mađarskim dukatima, računajući svaki sa 100 denara „monetae Croaticae“. U 17. stoljeću nalazimo u izvorima veći broj zadužnica kojima se obvezuje isplata duga „in moneta Croatica“. U 18. stoljeću nalazimo različite vrste novaca s atributom „croaticus“. Tako: ducatus Croaticus ili dukat horvacki, florenus Croaticus, florenus ligae croatico-hungaricae, grossus Croaticus itd.

Koji su to hrvatski novci? Zar nije vrijedno da se upustimo u ispitivanje toga pojma. Ako pri tome slijedimo shvaćanja drugih naroda pri utvrđivanju pojma svoga novca, onda bismo najprije morali utvrditi krug novaca koje možemo svrstati pod pojam hrvatskog novca, a to su:
 
1. novci s našim grbovima
2. novci s imenima naših zemalja
3. novci koji se u izvorima javljaju s atributom „hrvatski“.

Za opis novca navedenog u točki 1 i 2 već je mnogo učinjeno radom koji je Ivan Rengjeo objavio pod naslovom „Novci i spomenice ugarskih i austrijskih vladara s imenima i grbovima naših zemalja“ (Numizmatičke vijesti IV. - 1957.). Neće biti teško ovdje navedene novce provjeriti i po potrebi nadopuniti, ali na nama je, da li ćemo ih , priznati za hrvatske novce, tj. kao upravo onaj novac koji se u našim izvorima javlja kao „moneta Croatica“.
 
Što se tiče točke 3. tu smo na početku. Trebalo bi početi sa sustavnim pregledom i ispitivanjem izvora koji dolaze u obzir, bez obzira gdje se ti izvori nalaze. No, to je vezano na dugotrajni rad koji treba sustavno organizirati i to ne kao rad pojedinca nego kao zajednički rad više znanstvenika. Sigurno je da bi takav rad dokazao da je „moneta Croatica“ realan poiam uz koji je vezan još neistraženi dio naše povijesti!


Bilješke

(1) Vladimir Košćak na to je posebno upozorio u „Narodnom listu“ od 18. veljače 1958.
(2) Acta Capituli Zagrabiensis saec. XVIII (Arhiv Hrvatske) fasc. 57, Nr. 20, a. 1710 (Metvlika): . . . in parata pecunia 10 fl(orenos) Carnioliae valoris, floreni Germanici 34... Carnioliae computu 97 florenos, cruciferos 42, denarios 2, facit Germanieae monetae florenos Rhenenses 83, cruciferos 3...
(3) Archivum f. Sermage (Arhiv Hrvatske) fasc. 4, Nr. 265, a 1623 (Zagreb) viginti tres florenos Hungaricales, singulum florenus ad denarios centum computando, in bona antiqua moneta. - Ibid. Fasc. 9, Nr. 1010, a. 1624 (Stubica): ...nec non in antiquis denariis Mathiae condam regis florenos Hungaricales contigentos ... Ibid. fasc. 5, Nr. 414, a. 1633. (Mokrice): zlatih dukat dvadeset lica kralja Matijaša Korvina.
(4) To dokazuju popisi gotovine iz onoga doba. Npr. Acta Capituli Zagrebiensis antiqua (Arhiv Hrvatske) fasc. 94, Nr. 53, a. 1669: Item repertus est sacculus cum denariis antiquis. Rfl 55, gr. 12. - Tj. nađeno je 488 komada takvih denara.
(5) Zaključci Hrvatskog sabora II. (Zagreb 1958.) str. 144.
(6) Archivum Capituli Zagrab. Prot. 498 (Čazma), str. 45, a. 1694: ...singulum florenum hungaricalem ad denarios antiquos centum seu cruciferos septuagintaquinque computando.
(7) Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. III, str. 148; str. 507; vol. VIII, str. 492 itd.
(8) Marcelović, Svnposis dipl. (Arhiv Jugoslavenske akademije II/d-237), str. 211, a. 1451:
pro decem marcis denariorum Viennensium, quamlibet per quatuor pensas denariorum Viennensium computando, quorum denariorum 5 pensae et 10 denarii pro 1 floreno auri in communi foro nunc in ista patria computantur. Starine Jugosl. akademije knj. 11, str. 42, a. 1470 („Crvena knjiga“ Zagrebačkog kaptola): quatuor denarii Viennenses aut duo markethii. — Ibid. str. 54, a. 1478: in moneta nigra sex pensas cum media, aut in moneta regali per centum, pro solidis autem antiquis nonaginta sex, in merculinis autem sicuti sex pense et VIII markethas, hoc est XXXII groissos. - Ibid. str. 59, a. 1482: per duos denarios Viennenses aut unum marketum. ' :
(9) 0 kovnicama novaca u Hrvatskoj v. E. Laszovvski, Rudarstvo u Hrvatskoj, svezak II. (Zagreb 1944.) str. 7 i dalje.
(10) Lj. Thalloczy, Povijest Jajca 1450-1527, Zagreb, 1916., str. 200.


Summary: Moneta Croatica?
 
It has been suffciently proved that Croatia refused to accept the Hungarian denarius, a coin of minor quality, which started to be coined in early 17th century. So in Croatia continued to circulate the „good old denarius“ which represented a monetary unit and served as a basis for exchange of diverse money in use. It has also been proved that from the end of the 17th century the „good old denarius“ had generally been known as „denarius Croaticus“ or „horvacki novac“ and that under that denomination the effective money is meant. When documents of the 18th century read that certain payment should be effectuated „in moneta Croatica“ this usually means that the payment should be effectuated expressively in that currency or that the value of a sum to be paid should be ascertained on the basis of its function as a monetary unit. There are even documents older than this with clauses prescribing that payments should be effected in „moneta Croatica“.

The question of what money actually it was, has not been answered yet. Perhaps it was money showing some national features (Croatian coat of arms, name of Croatia in the sovereign's title etc.) or simply the money coined in domestic mints.

Now, it is upon us to accept the above criteria for the defining of „moneta Croatica“. The similar criteria had also been accepted by other nations who considered „their own“ money not only those coined for their territories and in their own mints, but even those which carried national signs or names no matter where coined. The rigid approach of our numismatic tradition to such money limited the quantity of it to relatively small numbers of coins which we accept as „our own“ having as a consequence limited scientific investigations concerning our monetary legacy. The broadening of interest and the change of the approach to it, suggested in this article, should no doubt impose the necessity of a continuous and manysided work.

Autor: Zlatko Herkov
Izvor: Numizmatika, spomen izdanje 1928-1978, HND, Zagreb, 1978.

Coins Banknotes Militaria Store

Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com