Monetarna interpretacija banskog denara u XIII. stoljeću

Ekonomske prilike do uspona banskog denara obilježava procvat gradova koji je potaknuo Bela IV. Već 1209. g. povlastice su dodijeljene Varaždinu, 1225. Perni, 1231. Vukovaru, 1234. i 1248. Virovitici, 1240. Petrinji, 1242. Samoboru; Griču 1242., Zagrebu 1244., Križevcima 1252., Jastrebarskom 1257. Varoši sv. Ambrozija 1267., godine. Ekonomski uspjeh ovih mjesta (prema gospođi N. Klaić) prethodio je dodjeli povlastica. Grič, zagrebački gornji grad, prestigao je svoje suparnike pa je i slavonski kovani novac ponekad smatran zagrebačkim denarom još tamo od 1265. godine. Čitavo zagrebačko područje 1266. g. dobiva novu povlasticu. Robna razmjena i trgovački cehovi u znatnom su procvatu pa se godišnje održavaju tri sajma po 14 dana.

Uz novčane prilike, uspon i pad banskog novca, prisjetimo se nekih drugih važnih činjenica. Sami novci, kovani očito u priličnim količinama, kolali su ne samo okolicom Zagreba nego i cijelom Slavonijom, Srijemom, područjem sjeverno od Drave, što i nalazi novaca pokazuju. Čini se, da su bili najpopularniji u trećoj četvrtini XIII. stoljeća,, uključujući i petu Nuberovu varijantu sa znakom kovnice S-R. Prebrodili su teškoće u doba stupanja Karla Roberta na prijesto i zadržali se u opticaju sa smanjenom realnom vrijednošću sve do treće četvrtine XIV. st. Njihova povijest traje tako oko stotinu godina, upravo u doba (od polovice XIII. do polovice XIV. st.) kada je srebrenog kovanog novca bilo izuzetno mnogo svugdje u Europi. Pitanje je odakle potječe srebro potrebno za banski denar i kamo je ono potom nestalo. To pitanje jednako zbunjuje i kad se radi o čitavoj Europi: stotine su tona srebra služile kao metal za kovanje novca, kao što znamo iz utvrđenih dokaza, iz zapadne Europe. Nekovano srebro u polugama prelazilo je granice javno i tajno, odgovarajući tehničkim zahtjevima u konkurenciji s kovničkim troškovima ili, jednostavno, kao protuteža platnim viškovima nastalim u trgovanju. Odnos banskog denara prema ranijem frizaškom pfenigu, koji je najveću popularnost uživao pedeset, šezdeset godina prije upada Mongola 1241. - 1242. g., trebao bi se proučavati u odnosu prema političkoj situaciji i u vezi s podrijetlom nekovanog metala.

Mišljenja o usponu banskog denara pouzdana su, međutim, samo kao numizmatička interpretacija. Postoje, na žalost, dvije oprečne teorije o početku kovanja ovih novaca. Dokumentarni podaci iz 1260. g. određuju polaznu točku, a u njima se također spominje kovnica u Pakracu 1256. g. Truhelka, Nuber i Homan prihvatili su prema tome mišljenje da su novci prvi put kovani nešto malo prije 1256. g. Grothusen je iznio neznatnu kritiku tekstovne baze ovog tradicionalnog gledanja: »Eine direkte Nennung von Pakrac als Sitz dieser Munzstatte, wie sie Truhelka anfuhrt ist aus dem bei Smičiklas abgedruckten Text allerdings nicht zu entnejimen, doch fuhrt er auch andere Belege dafur an.«. Rengjeo je zastupao mnogo raniji početak, 1237. g. ili nešto malo kasnije, prije provale Mongola. Pohl je nedavno upozorio na nove razloge u prilog tradicionalne kronologije počev od 1255. g.

Njegove postavke dosta se oslanjaju na mišljenje da su novci kovani iz novo iskopanog srebra. Bela IV. želio je osigurati da se stada stoke uništena za mongolskih upada ponovno sakupe, a uz to da se obustavi izvoz stoke prema uvozu srebra iz Friesacha. Saski su rudari počeli 1254. g. raditi u Srebreniku (sjeverozapadno od Tuzle - ne Srebrenica na Drini). Početak kovanja banovaca administrativno je povezan s banovanjem Stjepana Gutkeleda (1248. — 1260.), kojega je 1255. g. Bela IV. opunomoćio da otvori rudnik u Pakracu i da počne kovati novac od 15 lota finoće, poput koruškog, služeći se srebrom iz Srebrenika. Kasnije je, zbog trgovačkog prestiža Zagreba potaknuto premještanje kovnice u Zagreb. Čitava je ta postavka vrlo zanimljiva i uvjerljiva ali u mnogim točkama počiva više na pretpostavkama nego na dokazanim činjenicama.

Malo je novih podataka o banskom denaru objavljeno od 1897. g., kada su se dva priloga, Truhelke i Nubera, našla jedan do drugoga u istom svesku sarajevskog Glasnika. Istina je, da je od tada otkriveno dosta nalazišta skrivenih zaliha novca - Poljančani 1899., Rude 1910., Borossebes 1917., Vaskoh-Sziklas 1917., Kalata 1928., Szegvar 1939., Zgruti 1943. i Venpelet 1951. g. O nekim od njih pisano je sasvim kratko. Piscu, odgojenom na britanskoj tradiciji detaljnog proučavanja nalazišta novaca, čini se otužnim, da tako vrijedni povijesni dokumenti nisu podvrgnuti pomnijem ispitivanju. Ali i da jesu, ne bi mogli mnogo doprinijeti našem saznanju o počecima serija, pošto najranija, kako se čini, potječe iz oko 1270. godine.

Druga metoda numizmatičkog proučavanja koja bi se mogla primijeniti na banovce analiza je žigova (stanci) upotrebljavanih za označavanje slova i, općenito, izrade novca. U britanskoj tradiciji srednjovjekovne numizmatike ova se metoda također pokazala plodonosnom, a u iskusnim rukama gotovo bi sigurno dala valjane i važne rezultate o slavonskoj kovnici. Dosta je da se navede jedan mali primjer. Većina novaca ima okruglih n npr. u »MOnNETA«, ali ima nešto primjeraka sa N, ili NE ligate (vezana slova), ili HE ligate. Ovi primjerci nalaze se samo u Nuberovim varijantama 1 i 2, uz iznimku problematičnih novaca iz nalaza Zgruti koji su očito kasnijeg datuma ali oponašaju ranije emisije. Inače, svi zabilježeni primjerci koji u natpisu imaju B(Belae) imaju također ligaturu. Numizmatičar će posumnjati da oni pripadaju ranim varijantama. Nalazište Duna-Szekcso na žalost, jedino je, dovoljno podrobno opisano da bi se vidjelo njihovo pojavljivanje:



U omjeru, novaca s natpisom Moneta Ducis ima vrlo malo, premda bi, naravno, bilo poželjno da je statistika potvrđena drugim nalazištima. Kovanje novca bilo je ljubomorno čuvano kraljevsko pravo, iako natpisi na novcima upućuju da je u emisiji varijanti 1, 2 i 4 bilo više emisara. Sami novci pokazuju da je taj aranžman morao biti uveden nekoliko godina nakon što su iskovani prvi banovci jer je malo poznatih primjeraka sa HE ligate samo kraljevskih. Ali, možda se pojavi novac koji će ovo opovrgnuti. »Vojvodski« novci (primjerci banovaca) čine važni dio samo u varijanti 4, i nije vjerojatno da su kovani u varijanti 3. Možda su oni ustupak moćnom Stjepanu Gutkeledu »vojvodi i banu«, ili bi alternativno, ali bez očitijeg povijesnog razloga, mogli biti pripisani Beli, sinu Bele IV., koji je bio vojvoda od 1261. do 1269. g. No, već 1256. vojvoda Stjepan dijeli sa zagrebačkim biskupom odgovornost »viče kralja« za rad kovnice.

Ugovor o kovnici 1344. govori da su novci Stjepana Gutkeleda izrađivani iz standardne legure zvane VIII. combustio (finoće sedam osmina ili nominalno 87,5% srebra), a kovani je novac iz 1344. trebao biti IV. combustio (finoća tri četvrtine ili nominalno 75% srebra). Srednjovjekovnom tehnikom rafiniranja nije se obično dobilo 100%-tno, čisto srebro. Tako možemo očekivati da će -moderne analize pokazati za nekoliko postotaka niže vrijednosti od tih standarda. Postoji dosta analitičkih rezultata u rasponu 82 — 85% koji vjerojatno odgovaraju VIII. combustio standardu, dozvoljavajući ponešto nečistoće srebra, i drugih, nešto malo ispod 75%. Ali varijante 1 - 4 dale su obilje potvrda od 87 - 92%, osobito novca iz nalaza Duna-Szekcso, koji bi analogno tome vjerojatno mogli biti interpretirani kao XVI. combustio (nominalno 93,75%). Ako je VIII. combustio ispravno povezan sa Stjepanom Gutkeledom, a to mora biti potvrđeno dokumentom, i to službenim, sve bi se pomaklo blizu za sto godina kasnije - ako je to točno, morala je postojati ranija faza u emisiji banskog denara prije Stjepanovih emisija od 1255. - 1260. Relativno su rijetki vaJjda zato, što nemamo ranijih nalaza, pogotovo ako su novci XVI. combustio standarda bili rastaljeni kad je standard legure bio reduciran.

Može se dojmiti da su serije počele u malim količinama, možda već 1240. g. Rudnici su srebra južno od Save, od oko 1250. vjerojatno dali dodatni poticaj aktivnosti kovnice. Glavni izvor nekovanog srebra za rane novce mogli su, međutim, jednako biti i frizaški pfenigi, za koje se zna, da su bili u upotrebi, u Zagrebu i oko Zagreba bar do 1240. g. Možda će se u budućnosti to moći istražiti znanstvenim proučavanjem srebra banovaca. Ako srebreničko srebro ima drukčiji uzorak fakture od frizaških pfeniga, mogli bi se raspoznati izvori metala u svakoj od Nuberovih varijanata. Bilo bi, konačno, interesantno da se tako postupi u istraživanju.

Pojedinačni nalazi također pružaju dokaze za monetarnu interpretaciju banskog denara. Mnogi su registrirani u katalozima prinova zagrebačkog muzeja iz kojih se vidi, da je tamo varijanta 7b s dvostrukim križevima u uglovima križa umjesto normalnog ljiljana a koja je nađena najviše u Srijemu. Utvrđena je u mjestima Jarak, Nijemci, Novi Banovci, Novi Slankamen, Rakovac i Stari Slankamen. Neobično je, da se ta varijanta nije kovala u Mitrovici, čiju je kovnicu 1266. g. Bela dao svojoj ženi, kao miraz.

Pojava banskog denara budi osobiti povijesni interes, ali i njegov nestanak u XIV. stoljeću također je potrebno istražiti. Bilo bi dobro znati, u kojoj su količini kovani. Zatim da li je proizvodnja kovnice smanjena već s varijantom 7 ili samo od varijante 9 do 14? Brojanje duplikata kalupa za kovanje novca u jednom uzorku ovih novaca moglo bi nas dovesti do korisnih procjena o količinskim razmjerima slavonske valute.

Za burne vladavine Andrije III. (1290. — 1301.) i za prvih sedam godina pod Karlom Robertom Slavonija je izgubila političku stabilnost i sigurnost. Zagreb je bio podijeljen građanskim ratom. Emitiranje banskih denara vjerojatno opada, a nalazi upućuju na gotovo potpuni prestanak kolanja između varijanti 8 i 9. Obnovljeni novci Karla Roberta i Ludovika I. prema tome posebna su faza monetarne povijesti. Kovanje, je bilo najživlje za bana Mygha ili Mikca Prodanića ako je ispravno razriješena sigla M-B i odnosi se na njega. Kolanje banovaca prestalo je 1364. g. jer je Ladislav želio Slavoniji nametnuti upotrebu ugarskih kraljevskih novaca.


Summary: Monetary Interpretation of the Denarius Banalis in the 13th Century

The author starts his article throwing light on flourishing trade in townis of Northern Croatia and Slavonia, stimulated by privileges of the King Bela IV, and on rise of denairius banalis. Further he marks the places of their circulation (Zagreb, Slavonia, Srijem and regions north from the river Drava), brings diverse apinions relating the time of circulation, informs an their finds and mints at Zagreb and Pakrac. Following is the research of denarius banalis based on analysis of dies and quantity of silver in the material. Finally, he indicates numerous still unsettled questioms concerning the history of the denarius banalis.

Autor: D. M. Metcalf
Prijevod: Ana Zmajić
Izvor: Numizmatika, spomen izdanje 1928-1978, HND, Zagreb, 1978.

Coins Banknotes Militaria Store

Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com