Imena i likovi Ilirika i Panonije na rimskim carskim novcima

Na reversu nekih rimskih carskih novaca javljaju se već početkom I. st. n. e. imena i personifikacije pojedinih dijelova i pokrajina Rimskog carstva. U bogatoj seriji ovih imena i likova naše će sabirače naravno najviše zanimati oni novci na kojima se spominju pokrajine koje su danas u sastavu Jugoslavije. Najveći dio sadašnje Jugoslavije nalazio se u vrijeme Rimskog carstva u Iliriku. Uz Galiju, Italiju i Orijent, Ilirik je bio četvrta provincija velike Rimske imperije. Najveći dio likovnih personifikacija o kojima govori ovaj članak odnosi se upravo na Ilirik, te njegovu pokrajinu Panoniju kvoja je bila jezgra pravog Ilirika. Dalmacija, međutim, nije zastupana personifikacijama na novcu nego samo aluzijom na „EXERCITUS DALMATICUS“ („dalmatinska vojska“), odnosno na „METALLI DALMATICI“ („dalmatinski rudnici“), koje sam opširno opisao u Numizmatičkim vijestima br. 21.

Rimska provincija Ilirik dobila je ime po Ilirima koji su u njemu prebivali od pradavnih vremena. Prostirao se od Beča i Budima do Balkana i od Alpa do ušća Dunava. Nakon definitivnog pada pod rimsku vlast (59. g. pr. n. e.) organiziran je čitav ovaj prostor kao rimska pokrajina Ilirik a poslije ugušenja buna ilirskih plemena g. 10. n. e. podijeljen je u dvije nove pokrajine: Donji Ilirik koji ubrzo zatim dobiva novi naziv Panonija, te Gornji Ilirik koji je u vrijeme vladanja Flavijevske dinastije (69. - "96. g. n. e.) dobio naziv Dalmacija. Morska granica Dalmacije ide od rijeke Raše u Istri do ušća rijeke Mat kod Lješa u Albaniji. Obuhvaćala je i sve otoke na tom području. Kopnena granica Dalmacije išla je od Raše preko Čabra, Vrbovskog, Sanskog Mosta ispod Banje Luke na Maglaj i Tuzlu i dalje na Drinu i Kolubaru, Ibar, Kosovo Polje i Šar-planinu na Lješ. Takva je granica Dalmacije ostala do Dioklecijana (284. - 305. g. n. e.), koji je od Dalmacije odvojio dio što ide od Kolubare na Kotor i osnovao pokrajinu Praevalitanu s glavnim gradom Skodrom (Skadar). Pošto su tek pokorena Ilirska plemena bila Rimu nepouzdana, povjerio je August upravu u obim pokrajinama svojim namjesnicima a ne Senatu. Carski namjesnici nosili su naslov „legati augusti pro praetore“ a obavljali su vojnu i civilnu vlast sve do početka IV. st. n. e. kada su ove vlasti razdijeljene. Nosilac civilne vlasti u Dalmaciji zvao se od tada „praeses provinciae“, a na čelu je vojne vlasti „dux“. Panonija je obuhvaćala današnju zapadnu Mađarsku, istočni dio Austrije do Wienerwalda, istočnu Štajersku, gotovo cijelu Kranjsku i Hrvatsku istočno od Risnjaka i Kapele i južno od Drave do donjeg Pounja, čitavu Slavoniju sa Srijemom, bosansku Posavinu s Mačvom. Glavni grad Panonije bio je u početku Poetovio (Ptuj). No već oko 105. - 107. g. car Trajan dijeli Panoniju u dvije pokrajine: Gornju (superior) i Donju (inferior). Granica između Gornje i Donje Panonije išla je od Blatnog jezera (Balaton) pa dalje preko Drave, zatim Moslavinom do ušća Vrbasa u Savu. Takva podjela ostala je na snazi do početka IV. st. n. e. Za Dioklecijana dolazi do reorganizacije granica čitavog carstva, pa je tada Panonija podijeljena u četiri pokrajine: Prima, Secunda, Savia i Valeria, sa sjedištima u Sabariji (Sombatelj), Srijemskoj Mitrovici, Sisku i Pećuhu. Ova će podjela ostati do diobe Rimskog carstva na Zapadno i Istočno 395. g. n. e,

Pošto je Dalmacija kroz čitavo razdoblje vlasti Rimskog carstva u našim krajevima bila pozadina vojnih operacija što su se vodile u Panoniji, nije u njoj od II. st. n. e. bilo garnizona rimskih vojnih jedinica većih od kohorte. Panonija je, naprotiv, bila važna u vojnoj povijesti carstva. To je i razlog zašto je na rimskom carskom novcu toliko izrazito zastupana Panonija a Dalmacija se i Norik spominju samo u aluzijama na rudnike („metalla“) i s neobičnim unikatom „exercitus Dalmaticus“. Iako do sada nije poznat nijedan novac s natpisom EXERCITUS PANNONICUS, ima mnogo novaca s aluzijama na vojničke vrline panonske vojske, osobito na novcima vladara koje su na prijestolje podigle panonske jedinice.

Prvi put se na novcu javlja personifikacija Panonije u Hadrijanovo doba. Njegov prijestolonasljednik Elij otposlan je odmah nakon adopcije kao namjesnik u Panoniju, gdje je proveo i pretposljednju godinu života (137. g. n. e.). U povodu njegova boravika u Panoniji dao je Hadrijan kovati bakreni novac veličine sestercija s likom žene (Panonije) u dugom ruhu sa zidnom krunom na glavi (corona muralis). U desnoj ruci drži bojni znak a lijevom pridržava nabor ruha. Pod likom je natpis PANNONIA. Na izlizanim primjercima toga novca zidna kruna sliči šubari pa ju je i Eckhel smatrao nacionalnom šubarom Panonaca. Kasnorimski pisac Vegecije (oko 360. g. n. e.) spominje, da je skoro do njegovog vremena bio običaj da se rimski vojnici osobito zimi služe panonskim šubarama. U drugoj varijanti ovoga Hadrijanova novca Panonija drži konjanički stijeg kao atribut vojničkog karaktera ove pokrajine koja je carstvu davala tri velike konjaničke jedinice.

Nakon Elijeve smrti nešto više od stoljeća nema na rimskim novcima nikakvih, aluzija na Ilirik i Panoniju. Tek za Trajana Decija (249. - 251. g. n. e.), Panonca iz Bubalije, pojavljuju se Ilirik i Panonija opet na rimskim carskim novcima, a također i na novcima njegovih sinova Hostilijana i Herenija Etruska (251. g. n. e.). Najpopularniji primjerci nose natpise: EXERCITUS INLYCUS, GENIUS ILLYRICI, GENIUS EXBRCITUS ILLYRICIANI i PANNONIAE. Novce s ovim natpisima možemo likovno rasporediti u tri skupine: personifikacije ratnika, genija i Panonije. Ilirsku vojsku simbolizira ratnik, genija Ilirika i ilirske vojske predočuje polugoli genij koji desnom rukom drži pliticu a lijevom obilnicu, a sličan je kasnijem GENIUS POPULI ROMANI. Na nekim se novcima bojni znak nalazi iza genija. Česti su u to doba i novci s likovima dviju Panonija, jedna simbolizira Gornju, a druga Donju. U svim prikazima one stoje jedna pored druge, ali s otkrenutim glavama ukrašenim diademima s kojih padaju koprene. I položaj ruku je različit. U desnoj koji put drže grančice (mira) ili bojni znak . koji simbolizira legije garnizonirane u Panoniji. Sličnu vojnu simboliku imaju likovi Panonija, koje se, uZdiguntih desnica naslanjaju na bojne znakove. Lijeve im ruke vise opušteno ili su položene na prsa. Postoje i druge varijante, kod kojih Panonije gledaju jedna drugu ili su pak okrenute u istom smjeru (rjeđe). U svim ovim varijantama likovno je naglašena sloga obiju Panonija. Tu slogu najljepše simboliziraju likovi Panonija okrenute jedna prema drugoj. U takvom stavu one si pružaju ruke pred bojnim znakovima, ili pružajući desnice otkreću glave, što opet simbolizira oprez pred neprijateljem. Svi ti novci simbol su i spomen velike ljubavi Panonca Trajana Decija i njegovog roda prema svojoj rodnoj grudi.

Trajan Decij pogiba na bojnom polju (251. g. n. e.). Sedamnaest godina kasnije na rimskom carskom prijestolju opet je jedan Ilir, Klaudije II. (268. - 270.). On nam, začudo, nije na novcu ostavio nikakvog spomena na Ilirik ili Panoniju. Tim ugodnije nas iznenađuje njegov brat Kvintil, kojega su nakon Klaudijeve smrti za cara isklicale panonske legije. Od njega potječe bakreni antoninijan i na njemu pod natpisom PANNONIAE lik žene u dugoj haljini s diademom i koprenom na glavi, koja je okrenuta prema lijevom ramenu. U desnoj ruci drži lovorovu grančicu, a u lijevoj vodoravno pred sobom bojni znak. Ovdje se pod nazivom PANNONIAE javlja samo jedan personificirani lik, no kostim i atributi jednaki su kao na novcima Trajana Decija. Osim ovog bakrenog antoninijana Kvintil nam nije ostavio drugog spomena jer je iste godine (270.) poginuo.
 
Za vladanja Aurelijana (270. - 275.), rodom iz Sirmija (Srijemska Mitrovica) kovan je novi tip novca s natpisom VIRTUS ILLYRICI. Na njemu je lik golog Marsa s lepršavim plaštem na leđima u hodu na desno. Desnom rukom drži koplje i trofej. Do njegovih nogu sjedi zarobljenik s rukama vezanim na leđima. Mars simbolizira rimsku vojnu silu, a zarobljenik barbare koji su napali pokrajinu Ilirik.

Drugi nasljednik Aurelijanov i njegov zemljak Prob ponavlja na svojim novcima lik obiju Panonija s natpisom RESTIT(UTOR) ILYRICI. Dvije žene usporedo dižu desne ruke pridržavajući rubove svojih haljina i desna i lijeva drže bojni znak. Ženski likovi očito aludiraju na dvije Panonije koje i tada čine bitni dio Ilirika a bojni znakovi vojnu vlast u njima. Naziv „restitutor“ (obnovitelj) označuje carevo osobno zanimanje za probleme Ilirika radi kojeg je na kraju i sam stradao

Probovog nasljednika Kara (282. - 283.) zatiče smrt na bojnom pohodu protiv Perzije. Doznavši za to digao se iste godine 283. u Panoniji Marko Aurelije Julijan korektor (upravitelj) Histrije i Venecije te se proglasio carem. (Možda je i on panonskog podrijetla). Na istoku, nakon smrti Kara i njegovog sina Numerijana, vojska je za cara proglasila njegova najboljeg vojskovođu Dioklecijana. Drugi Karov sin Karin, koji je bio njegov suvladar i boravio u Rimu, kreće na istok protiv Dioklecijana. Putem se njegova i Julijanova vojska sukobe kod Verone gdje Julijan izgubi pobjedu i život. Iako je Julijan vladao samo nekoliko mjeseci, kovnica u Sisciji iskovala je nekoliko serija vrlo lijepih aureusa i antoninijana. Među ovim ističe se serija s natpisom „PANNONIAE“. To su posljedni novci s likovima Panonija, koji su od Trajana Decija do Julijana stekli nedvojbeno veliku popularnost.

Uspomena na Ilirik javlja se posljednji put na novcima tzv. tetrarhije. Dioklecijan (284. - 305.), rodom Dalmatinac, obnovitelj i reorganizator carstva imenovao je Maksimijana I., rođenog u okolici Sirmija, 286.g. carem i suvladarom, a 293. g. Konstancija I. Klora i Galerija Maksimijama cezarima. Tako je diobom Rimskog carstva u četiri dijela stvoren novi sistem suvladarstva. Taj sistem „četverovlade“ utjecao je, na kovanje novca; dva cara i dva cezara kovali su često novce s istim reversom. Jedan pd takvih primjera je i serija s natpisom VIRTUS ILLYRICI. Na reversu je prikazan car, odnosno cezar, u vojnom ruhu, jašući na konju na desno. U ruci drži koplje spušteno na dolje, a ispod njega plovi galija sa četiri, odnosno pet veslača. Ovu znamenitu seriju koja je kovana u Trieru treba dopuniti istim novcem kojeg je sigurno dao kovati cezar Galerije Maksimijan; kovana je između 293. - 305. godine. Likovna simbolika ove serije jasno je uočljiva: jašući lik cara sspuštenim kopljem simbolizira rimsku vojnu vlast u Panoniji, a u galiji, što plovi ispod careva lika nazrijevamo ilirsku „liburnu“, koja je dugo bila pomorska vlast rimske države u Iliriku.


Literatura

1.    Bernhart Max: Handbuch zur Miinzkunde der romischen Kaiserzeit. Textband, Miinchen, 1926.
2.    Cohen Henry: Description historique des monnaies frappees sous l'empire Romain commune-ment appellees medailles imperiales, Paris, 1882, — 1890.
3.    Kenner Friedrich: Uiber die Darstellung der Pannonia auf romischen Miinzen, Wien, 1866. Kukuljević Ivan: Panonija Rimska, Rad JAZU XXIII., Zagreb, 1873.
4.    Novak Grga: Zapadna Jugoslavija u rimsko doba, Jadranska straža, Split, 1929.
5.    Pesan Efrem: Imperator Marcus Aurelius Julianus, Numizmatičke vijesti, god. XV., Zagreb, 1968., br. 26.
6.    Stein Ernst: Geschichte des spatromischen Reiches, 284 - 476 n. Chr. Wien, 1928.
7.    Zmajić Bartol: Ivan Kukuljević Sakcinski 1816. - 1889. i numizmatika u Hrvatskoj, Numizmatičke vijesti, god. XIV., Zagreb, 1967.


Summary: Illyrian and Panonian Names and Shapes on Roman Imperial Coins

After a short account relating to development of administrative units in Illyria in I - V centuries a.C. the author treats the appearance of perfsonifications and signs on Roman imperial coins in Illyria and Panonia respectively. After appearance of the first copper coin with the inscription „Panonia“ on it, during Hadrianus, there was a gap until the reign of Traianus Decius who, being also born a Panonian, continued issuing silver antominiani, copper asses and sestertii bearing shapes taken from Illyrian and Panonian tradition. 17 years later there appeared silver antoniniani bearing similar Illyrian and Panonian sings on coinages of emperors originating from Panonia - Quintilus, Aurelianus and Probus, as well as aurei of Aurelianus. So the aurei and antoniniani of the Panonian usurper M. C. Iulianus represent the symbols of Panonia. During the Quadriumvirate we meet the reminiscence of Panonia for the last time.

Autor: Bartol Zmajić
Izvor: Numizmatika, spomen izdanje 1928-1978, HND, Zagreb, 1978.

Unicel prijevodi - agencija za prevođenje

Red hrvatskog pletera

Red hrvatskog pletera

Red hrvatskog pletera je okrugla ispupčena medalja od pozlaćena srebra, promjera 31 mm, na čijem je licu središnja ploha od bijela emajla, obrubljena neprofiliranim pozlaćenim rubom, na koju je apliciran stilizirani križ promjera 34 mm, od zlatna tropruta pletera u čijim su krakovima ispune od crvena emajla. Na naličju Reda je unutar trake od tropruta pletera, po rubu natpis REPUBLIKA HRVATSKA, a u sredini HRVATSKI PLETER i redni broj odlikovanja. Red je ovješen ušicom i karikom o moariranu vrpcu od svilenog ripsa od naizmjeničnih crvenih i srebrnih kvadrata s osnove povijesna hrvatskog grba, širine 36 mm, složen u trokut.

Mala oznaka za odoru je od vrpce odlikovanja složene u vodoravnu pačetvorinu dimenzija 14 x 36 mm, u čijoj je sredini umanjeni otkov aplikacije u obliku križa s medalje, promjera 13 mm. Umanjenica odlikovanja je u obliku umanjena otkova križa s medalje, promjera 17 mm, ovješena o traku složenu u uspravnu pačetvorinu, dimenzija 40 x 12 mm.

Red hrvatskog pletera nosi se na lijevoj strani grudi, pri nošenju svečane odore oružanih snaga, službi državne uprave i redarstva, odnosno na građanskom svečanom večernjem odijelu. Mala se oznaka Reda hrvatskog pletera nosi na lijevoj strani grudi na odori oružanih snaga, službi državne uprave i redarstva. Umanjenica Reda hrvatskog pletera se može nositi u lijevom zapučku građanskog odijela, odnosno ako član Reda ima više odlikovanja na lijevoj strani suvratka. Žene odlikovane Redom nose umanjenicu na lijevoj strani grudi.

Na osnovi odredbi članka 6. Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske, Red hrvatskog pletera je po važnosnom slijedu na 16. mjestu hrvatskih odlikovanja. Autor idejnog rješenja je Stipe Sikirica, izrada IKOM, Zagreb.

Izvor: Hrvatska odlikovanja, Narodne novine, Zagreb, 1997.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja

Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!

Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!

Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr

Bizantska ratna kovnica u Saloni

„Malo imade starinskih gradova kojima se ime jošte očuva, a vidjet je toliko malo tragova njihova nekadašnjeg sjaja i veličine, kao što upravo u Solinu“.
Don Frano Bulić(1)

U tom našem Solinu, uz mnogobrojne već pronađene tragove sjaja i veličine, krenimo da pronađemo tragove kovnice bizantskog ratnog novca. Jer, već su nađeni bakreni novci cara Justinijana (527 - 565.) koje po njihovim karakteristikama ne možemo pripisati niti jednoj do sada poznatoj kovnici bizantskog carskog novca, a za koje se pretpostavlja(2) da su kovani u vrijeme bizantsko – istočno - gotskog rata (535 – 555.).


Hic Salona, Hic Salta

Salona je bila glavni grad rimske pokrajine Dalmacije(3). Zahvaljujući tako i svom geografskom položaju, Salona je bila središte političkog, administrativnog, kulturnog i privrednog života Dalmacije. Izgradnjom Dioklecijanove palače u blizini Salona je postala vrlo cijenjena u zapadnom svijetu. Mnogi bogati Rimljani doselili su se u nju. Procvalo je brodarstvo, radionice oružja i oruđa, štavljaonice kože i krzna, tkaonice, mastionice, kiparske radionice, mlinice (vodenice) itd. Bosna je bila bogato zaleđe: ruda, stoke, koža, krzna(1), vune itd. Salona je imala veliku luku (portus), gradska kupališta (therme), vijećnicu (curia), gtavni trg (forum), amfiteatar, teatar, velike i raskošne hramove, čvrste kule, vodovod, razvijeno zanatstvo itd. Mogla se uspoređivati s najnapučenijim i najnaprednijim gradovima Zapadnog carstva. Po povjesničaru V. Klaiću(4) Salona bijaše mala slika i prilika svjetskog Rima te navodi riječi Konstantina VII. Porfirogeneta da je Salona bila velika kao pola Konstantinopola. E. Dyggve(5) ističe za arheološko proučavanje ranog kršćanstva Salonu kao najvažnije urbano područje na europskom tlu, te da je u doba Dioklecijana mogla imati oko 60.000 stanovnika.

Zaista je Salona bila velika u svakom pogledu sve do vremena početka burne seobe naroda u četvrtom stoljeću, a to je vrijeme početka raspada Rimskog carstva. Car Valens (364 - 378.) izgubi i glavu i odlučujuću bitku s Gotima 378. godine. I svi carevi koji su ga slijedili slično prođoše u borbama s Gotima, sve dok Teodozije I. Veliki (379 - 395.) s Gotima ne sklopi savez, pa od tada Germani postaju dobro plaćeni carski vojnici. Nakon Teodozijeve podjele carstva na Istočno i Zapadno, Salona je potpala pod Zapadno kojim je već vladao German Stilihon u ime mlađeg Teodozijevog sina Honorija. Tako su Germani počeli sudjelovati u propasti Zapadnog carstva dok konačno 476. godine Odoakar nije svrgnuo posljednjeg zapadnorimskog cara Romula Augusta u Rimu, a četiri godine kasnije dao ubiti Julija Neposa u Saloni i proglasio sebe za vladara Italije. Odoakrovu vlast u Italiji priznalo je Istočnorimsko carstvo, postavivši ga za magistra militum per Italiam. Odoakar nije imao ništa protiv toga da prizna vrhovna prava istočno - rimskog (bizantskog) cara i da Italijom vlada kao carski namjesnik. Na taj način Bizant je sačuvao prestiž, ali je faktički Italija i (naravno Salona) bila izgubljena za Imperij(6). Ipak, kasnije ovakva situacija nije odgovarala bizantskom dvoru i odnosi s Odoakrom su se pogoršali. To je iskoristio Bizant nagovorivši Teodoriha Amalijca, vođu Istočnih Gota iz Mezije, da krenu u rat protiv Odoakra. Teodorih krene u rat i porazi Odoakra 493. godine te postane kralj Istočnogotske kraljevine u Italiji, koja će egzistirati posebnim životom do 553. godine.

Tijekom tih šezdesetak godina opstanka Istočnogotske kraljevine prilike su se u Istočnom carstvu prilično normalizirale. Potisnuta svijest o nedjeljivosti i jedinstvu rimskog imperija razbuktala se u doba vladavine cara Justinijana koji je osjetio da mu je sveta dužnost uništiti Ostrogote i povratiti izgubljeni Zapad. ''Imamo dobre nade, da će nam Bog dopustiti da ponovno osvojimo zemlje starog rimskog carstva što smo ih zbog nehata izgubili'', službeno je izjavio Justinijan. Tako su otpočeli ratovi za Afriku, Siciliju, Španjolsku, za Italiju, Dalmaciju, jednom riječju rat za Sredozemlje i njegovo ponovno ujedinjenje u veliko i jedinstveno carstvo - Imperium Romanum. Nas posebno zanima rat za Italiju i Dalmaciju, ali samo rat zbog kojeg je Bizant, nakon što je osvojio Salonu, u njoj kovao svoje bakrene novce koji su bili potrebni generalima da bi platili troškove vojnog pohoda u Italiju.

Rat za Italiju i Dalmaciju vođen je s promjenjivom srećom. Salona je često mijenjala gospodara. Godine 535, 545. i 551. Justinijanovi su generali organizirali u Saloni daljnje pohode prema zapadu. General Belizar je čak prezimio u Saloni 545. godine, a Narzes je u Saloni pripremio svoju treću i odlučujuću vojnu protiv Ostrogota 552/555, poslije koje je Salona definitivno pala pod Bizant. Taj je rat bio vrlo skup, uz to je bila poznata škrtost cara Justinijana koji svojim generalima nije davao ni mnogo vlasti ni puno novca(7), a generali su bili zaduženi da regrutiraju i izdržavaju svoju vojsku. Sad mozemo lakše razumjeti da je skupi rat natjerao Belizara i Narzesa (ili samo jednog od njih) da u pomanjkanju novčanih sredstava kuju bakreni novac u Saloni za plaćanje vojske. Vjerojatno da ovo kovanje nije bilo tehnički teško izvesti jer je Salona već možda i imala kovničku tradiciju(8). Naš uvaženi stručnjak za kasnorimsku numizmatiku Bartol Zmajić pretpostavlja(8) da su postojali svi preduvjeti za kovnicu u Saloni još prije ovog rata, tj. već negdje između 475. i 480. godine, u kojem je razdoblju u Saloni vladao zapadnorimski car Nepos ali samo de iure, a de facto je bio opkoljen s kopna barbarskim plemenima. S mora mu nije mogla priticati novčana pomoć (novac iz redovnih carskih kovnica), jer je more kontroliralo vandalsko brodovlje. Stoga Zmajić opravdano misli da je u Saloni Nepos kovao zlatne triense, iako na reversu nemaju oznaku kovnice nego općenito COMOB.
 

Pa ako i nije bilo neke kovničke tradicije u Saloni, nije moralo biti većih problema da generali osnuju i pokrenu rad neregularnih vojnih kovnica.

Da se je bakreni novac kovao u Saloni potkrepljuje Grierson(2) činjenicom, da se ovaj novac nalazi samo na području današnjeg Solina te u Italiji, i to u većim količinama u Italiji, što je i normalno s obzirom da je kovan u Saloni a trošila ga iskrcana vojska u Italiji. Da su ga kovale talijanske kovnice one bi vjerojatno stavile bar neku svoju oznaku, jer sve kovnice iz tog doba s područja Italije imaju oznaku mjesta kovanja.

Zbirka Arheološkog muzeja u Zagrebu posjeduje primjerke uglavnom s područja Solina, a otuda potječu i svi komadi iz zbirke autora ovog članka.

Salona očito nije bila redovna kovnica carskog novca što se da zaključiti iz slijedećih činjenica: na novcu nema nikakvih oznaka godine, kovnice, oficina ili bilo što drugo po čemu bi se ovaj novac mogao pripisati nekoj već poznatoj carskoj kovnici; velika je i oscilacija u težini novca, npr. najteži polufollis 4,19 gr i najlakši 1,10 gr. To naglo odstupanje u težini u kratkom razdoblju postojanja kovnice uočljivo je kod uspoređivanja komada Dumbarton Oaks collection (DOC), kolekcije zagrebačkog Arheološkog muzeja (AMZ) i autorove zbirke (A) kako slijedi:



Zbog pomanjkanja metala opadala je težina novca, a vjerojatno je zbog istog razloga i prekivan bakreni novac nekih ostrogotskih kraljeva što se da zaključiti po prekovu jednog bakrenog novčića kralja Teodahada (534 - 536) kovanog u Raveni (naveden(6) na str. 74, pod br. 16, slika na tabli 12.) prekovanog u Saloni. Po prekovu ovog Theodahadovog novca s natpisom koji je ostao djelomično čitak INVIC (TA ROMA) opisan na strani 188. pod br. 360. 2, slika pod istim brojem na tabli XLVIII(2), Grierson zaključuje da je kovnica u Saloni radila oko godine 540.


Karakteristike ovog bakrenog novca

Kovan je po običaju od lošeg bakra kao follis (M), polufollis (K) i decanummium (I) ne odudara po svojim karakteristikama od ostalih kovova redovnih kovnica tog doba izuzev promjera i težine. Razlika je očita jedino na reversu. Na aversu je uglavnom uobičajen, ujednačen lik, bista Justinijana kod follisa, puno lice, kruna na glavi, u desnoj ruci globus s križićem, na lijevom ramenu štit, u polju desno do glave križ. Na reversu u ravnom polju ispupčeno slovo M iznad kojeg u sredini mali križ, nikakvih nema oznaka kovnice i sličnog. Kod polufollisa i decanummiuma na aversu bista s diademom poludesno, kopča i paludamentum, a na reversu ravno polje i u sredini ispupčeno slovo K odnosno I bez križića. Natpis oko glave uglavnom je na svima isti, s nekim odstupanjima, a trebao bi biti DN IVSTINI ANVSPP.

Dakle, kod ovog novca je najkarakterističniji revers, vrlo jednostavan, bez oznake kovnice, dok sve ostale kovnice stavljaju svoju oznaku, a to samo potvrđuje pretpostavku da Salona nije bila redovna carska kovnica već samo ratna, pokretna, koja je stjecajem okolnosti proradila u Saloni - odskočnoj daski Justinijanovih trupa u osvajanju Zapada. Sama činjenica da je novac kovan u ratnim prilikama objašnjava činjenicu da novac nema umjetničkih kvaliteta. Rat je, dakle, bio razlog što ovaj novac nije tehnički na visini.

No ponekad se ipak čini da regrutacija nije mimoišla ni dobre gravere. Iz lika cara ipak zrači snaga ratnika. Kruto stiliziran, grubih crta ipak odaje ruku umjetnika, a lijepo oblikovano slovo K na reversu rađeno je zaista dotjerano, majstorski, sa smislom za raspored na plohi. Nekoliko karakterističnih fotografija priloženih u tabeli br. 1 predstavit će ljepotu ovog novca cara Justinijana.

Vojska i rat nažalost ne štede ljudske tvorevine, već ih ruše, pa je vjerovati da i bizantsko - istočnogotski rat nije poštedio kalupe i sprave za kovanje. Ako su i slučajem ostali tragovi Salonske kovnice, pali su na milost i nemilost prirodnom tijeku vremena, jer ne smijemo zaboraviti da su predjeli Salone, za koje bi se moglo pretpostaviti da su bili lokacija kovnice, prekriveni i do tri metra visokim naslagama koje je voda nanosila s planine Kozjaka.

Rijeka Jadar, koja je snagom svoga toka mogla imati i udjela u kovanju ovog novca, vjerojatno je mogla zamesti trag ovoj kovnici. Vrijeme gradi, one razgrađuje, ali vrijeme i razotkriva, pa se može očekivati da s vremenom i zalaganjem arheologa i numizmatičara uskoro jos i više saznamo o Salonskoj kovnici. Glavno je početi. Grierson(2) je počeo, a Whitting(10) i Sear(13) već uvrstio Salonu u svoju kartu bizantinskih kovnica. I ja prilažem kartu (v. kartu iznad) i označujem Salonu kao kovnicu bizantinskog novca.

Ono što su Wroth(11), Sabatier(12) i ostali pripisivali nepoznatim kovnicama, mi danas možemo malo smjelo ali ipak ne bez osnova pripisati ratnoj kovnici u Saloni.





Literatura

1. Don Frano Bulić: Po ruševinama Solina, Zagreb 1900.
2. A. R. Bellinger i P. Grierson: Catalogue of the Byzantine coins in The Dumbarton Oaks collection, volume one, Washington 1966.
3. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb MCMLXIV, knjiga 7, strana 103.
4. Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, knjiga prva, strana 36.
5. E. Dyggve: History of Salonitan cristianity, Oslo 1951.
6. Georgije Ostrogorski: Istorija Vizantije, Beograd, II izdanje ''Prosvete''.
7. Steven Runciman: Byzantine civilisation, prijevod u izdanju ''Minerva'' Subotica, Beograd, 1964.
8. Bartol Zmajić: Novci Juliusa Neposa (474.- 480.), Numizmatičke vijesti br. 10, godina IV, 1957.
9. W. Wroth: Western and provincial Byzantine Coins, Chicago MCMLXVI.
10. P. D. Whitting: Byzantine coins, 1973.
11. W. Wroth: Imperial Byzantine coins, Chicago, MCMLXVI.
12. Sabatier: Monnays Byzantines, Graz, 1955.
13. D. R. Sear: Byzantine coins, London, 1974.


Summary
 
The author studies the copper coins (semifollis -K- and decanummium -I-) of the Roman Emperor Justinianus, from the collection of the Archaeological Museum in Zagreb and from his own collection. These coins were found in the region of Solin (Salona) and have not the characteristics of the coinages made in regular imperial mints (year, mint, officina mark). He agrees with the respected opinion of Grierson and on that basis he came to the conclusion that 48 coins are to be ascribed to the Salona mint which was the jumping board of the Justinianus' generals during the period of the Byzantine - Eastern Gothic war (535 - 555 A. D.).

After their essential characteristics, these coins cannot be ascribed to any hitherto known mint of Byzantine imperial coins, but after these same characteristics the conclusion can be drawn that such coins were not the regular imperial coins but war money because their weight differs from the original weight and because they do not bear regular marks which imperial mints have put onto the coins made in them.

Taking into consideration the fact that an expensive war of long duration was carried on as well as the proverbial avarice of the Emperor Justinianus, one can say that the Roman generals were forced to mint war coins and for this purpose was Salona the most convenient place. Therefore, such coins were found in Salona where they were coined as well as in Italy where they were spent by the there disembarked army. If these coins were coined in Italian mints, they certainly would bear a mark of the mint. Consequently, everything is to the advantage of the opinion that the coins in question were coined in the war mint at Salona, particularly when taking into consideration the opinion of our appreciated expert Zmajić that in Salona the coins were minted also at the time of the Emperor Nepos during the period between 475 and 480 A. D.

The author presents also a tabular statement of diameters and weights of all individual coins in question.

Autor: S. Bakota
Izvor: Numizmatičke vijesti, broj 32, Zagreb, godina 1974.

Coins Banknotes Militaria Store

Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com

Red Stjepana Radića

Red Stjepana Radića

Red Stjepana Radića okruglo je odlikovanje od srebra, na čijem je licu u središnjem okruglom polju prikaz turopoljske kuće s rodom nad zlatnim državnim grbom iz kojeg sa svake strane izlazi pozlaćeni povijeni klas žita, koji zajedno znakovito označuju cijelu politiku Stjepana Radića. Ispod klasja je natpis STJEPAN RADIĆ, koji teče po donjem rubu odlikovanja. Cijelo je polje nadvišeno pozlaćenim medaljonom promjera 13,5 mm, s portretnim poluprofilom udesno Stjepana Radića. Iz medaljona se lijevo i desno granaju voćke i lišće, a gore simbolični prikaz srca nadvišena krugom. Odlikovanje je dimenzija 64 x 40 mm. Na naličju Reda je u sredini okrugli vijenac od tropruta pletera unutar kojeg je natpis po rubu REPUBLIKA HRVATSKA i redni broj dodijeljena odlikovanja.

Mala oznaka za odoru je od svilenog moariranog ripsa u bojama državne zastave, slijedom boja s lijeva na desno, složena u vodoravnu pačetvorinu dimenzija 14 x 36 mm, s umanjenim otkovom medaljona promjera 13,5 mm s likom Stjepana Radića u sredini. Umanjenica Reda je umanjeni otkov odlikovanja promjera 17 mm ovješen o svilenu moariranu vrpcu u bojama državne zastave, slijedom boja s lijeva na desno, složenu u okomitu pačetvorinu dimenzija 40 x 12 mm. Red je zajedno s malom oznakom i umanjenicom pohranjen u kutiji na čijem je poklopcu s vanjske strane državni grb i natpis REPUBLIKA HRVATSKA a s unutarnje strane natpis RED STJEPANA RADIĆA.

Red Stjepana Radića nosi se na lijevoj strani prsa na svečanoj odori oružanih snaga Republike Hrvatske, organa državne uprave i redarstva, odnosno na građanskom svečanom večernjem odijelu. Mala se oznaka Reda nosi na lijevoj strani grudi na odori oružanih snaga, službi državne uprave i redarstva. Umanjenica Reda se može nositi u lijevom zapučku građanskog odijela, odnosno ako odlikovani ima više odlikovanja, na lijevoj strani suvratka. Žene odlikovane Redom nose umanjenicu na lijevoj strani grudi.

Na osnovi odredbi članka 6. Zakona, Red Stjepana Radića je po važnosnom slijedu na 12. mjestu hrvatskih odlikovanja. Autor idejnog rješenja je Kruno Bošnjak, izrada Radionica primijenjenih umjetnosti, Zagreb.

Izvor: Hrvatska odlikovanja, Narodne novine, Zagreb, 1997.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja

Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!

Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!

Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr