Moneta Croatica?

O novcima koji su u povijesnim izvorima označeni kao „hrvatski novci“ nije bilo do najnovijeg doba govora. Kada je godine 1948. u Povijesnom društvu Hrvatske održano predavanje „Denarius Croaticus“, u raspravi je izražena dvojba da bi takav novac mogao postajati u 18. stoljeću, a o tome da govori činjenica da takav novac nije bio do tada u znanosti spominjan, također, ako se u izvorima nađu pojedinačni zapisi o takvom novcu, to bi mogli biti samo lokalno ograničeni slučajevi koji nisu od većeg značenja za povijest Hrvatske.

Ovo predavanje nije spomenuto u Historijskom zborniku ali to nije neobično, jer tada nije postojao običaj da se u tom časopisu govori o predavanjima.

Godine 1952. objavljen je rad „Horvacki novac - hrvatska novčana jedinica XVIII stoljeća“ (u 44. knjizi Starina Jugoslavenske akademije) i na njega su se u dnevnim novinama osvrnuli dr. Ivan Esih i dr. Vladimir Košćak. U Historijskom zborniku nije taj rad spomenut, a također ni u knjizi „Ten Years of Yugoslav Historiography 1945 - 1955“ (Beograd 1955.) koja je priređena u povodu Kongresa historičara u Rimu (1955.)(1).

Bolje nisu prošle ni dopune koje su objavljene u „Građi za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske“ (Zagreb 1956.). Tu je navedeno da je taj novac efektivno kovani novac, što dokazuju mnogobrojni, naknadno pronađeni, popisi novaca u inventarima, kao i navodi Baltazara Krčelića u djelu „De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares“, gdje navodi da su u Hrvatskoj bile kovane dvije vrste banovaca. Novija vrsta banovaca, koja je upravo stavljena izvan tečaja, vrednija je od mađarskog denara jer tih banovaca (misli na upravo rečeni hrvatski denar) ide po 4 na groš a mađarskih denara po 5 na groš. Mišljenja je, da ti novci nisu kovani nigdje u Slavoniji (= Hrvatskoj) nego da su ih ovamo slali mađarski i austrijski kraljevi. Navodi da posjeduje takve denare, ali da ih i drugi posjeduju.

Godine 1957. izašao je u Beču sažetak rada o hrvatskom denaru (Numismatische Zeitschrift 77/1957.) sa slikom kovanog novca za koji je bivši direktor Numizmatičnog kabineta u Beču dr. Eduard Holzmair utvrdio da bi mogao biti traženi hrvatski denar. Iste je godine direktor Muzeja grada Osijeka dr. Danica Pinterović utvrdila da se u tom muzeju nalazi nekoliko komada novca (dva iz doba kralja Leopolda), a također iste godine i direktor Muzeja grada Varaždina dr. Mira Ilijanić pronašla je nekoliko komada denara koji bi mogli biti traženi denar. Isto tako i direktor Muzeja u Samoboru Ivica Sudnik.

Prema tome bilo je dovoljno materijala za proučavanje, ali je nedostajalo dovoljno zanimanja za to pitanje. I tako se već činilo da je „denarius Croaticus“ pao u zaborav. Tada je godine 1966. u broju 26. godine XV. Numizmatičkih vijesti objavljen rad poznatog znanstvenika iz Graza Gunthera Probszt-Ohstorffa „Die Krainerische Wahrung“ (Kranjska valuta), u kojemu iznosi do tada nepoznatu činjenicu da se u Kranjskoj u dva navrata javlja posebna valuta, „kranjska valuta“; prvi put 1602. godine, a drugi put u razdoblju od 1675. do 1695. (točno se vrijeme ne može utvrditi). Ta valuta javlja se kao zaštitna mjera domaćih trgovaca jer omogućuje pouzdano i točno preračunavanje tečaja mletačkog i austrijskog novca.

Autor utvrđuje da postoji velika sličnost između te kranjske valute i pojave hrvatskog novca na području Hrvatske. Ističe i razliku između kranjske valute i hrvatskog novca: kranjska je valuta samo računski pojam na temelju kojega se obavljao obračun mletačkog i austrijskog novca, a za što je izdan i poseban priručnik, upravo onako kako je u Hrvatskoj izašao „Cornputus pro rebus emendis et solvendis in certo pondere et; mensura per denarios hungaricos, quorum 5 faciunt unum grossum, per denarios Croaticos, quorum 4 aequivalent uno grosso, dein per crucigeros usque ad finem. Zagrabiae 1737.“ Za razliku od kranjske valute hrvatski je novac efektivno kovani novac, premda se do sada nije moglo utvrditi o kakvom se novcu ovdje radi.

Uostalom, i u našim izvorima nalazimo podataka o toj „kranjskoj valuti“. Ona se ovdje označuje sa „computus Carnioliae“ ili „valor Carnioliae“(2) pa se prema tome „computus Croatitus“ i „valor Croaticus“ s pravom može prevesti s „hrvatska valuta“.

Iza spomenutog rada o „kranjskoj valuti“ Hrvatsko numizmatičko društvo objavljuje u godištu IX - 1971. „Biltena“ zaista zanimljiv prikaz Viktora Kopača pod naslovom „Nummus Croaticus ili denarius Croaticus“ u kojemu dokumentirano iznosi mnogo toga o rečenom hrvatskom denaru, proširivši već poznato i poprativši ga s novijom slikom toga novca koju je nabavio od Numizmatičkog kabineta u Beču. Već godinu dana kasnije, 1972. u Numizmatičkim vijestima (godina XIX.) objavljen je još jedan prikaz pod naslovom „Uloga hrvatskog novca u povijesti Hrvatske“.

Ta nastojanja svjedoče da je inicijativu u proučavanju toga novca i njegovo pronalaženje preuzelo Hrvatsko numizmatičko društvo.

I upravo to govori da bi se daljnja istraživanja mogla proširiti i time postati ne samo zanimljivija nego i od većeg zamašaja. Pri tome moramo poći od hrvatskog denara i ne možemo izbjeći opetovanje već poznatih činjenica.

Dobro je poznato kada se kod nas javlja bolji denar. Da podsjetimo: godine 1623. u Mađarskoj se definitivno prešlo na kovanje lošijeg denara, od kojega po 5 njih vrijedi groš (od tri krajcara). U Hrvatskoj se ne prima taj novac nego ostaje i dalje u optjecaju stari bolji denar. Već tada se taj novac naziva „bona antiqua moneta“ ili „denarius antiquus“. Pri tome se često naglašuje o kakvim se denarima radi. Poznato je da se stari dobri denari kuju u doba kralja Matije (1608. - 1619.). U Hrvatskoj su se primali upravo ovi denari koji se prema tome nazivaju „antiqui denari Mathiae regis“(3).

Još u polovici XVII. stoljeća bilo je dosta toga novca u optjecaju(4), ali se u prometu opažalo nestajanje ovog dobrog novca. I tu se obistinilo pravilo: lošiji novac istiskuje bolji.

Hrvatski sabor poduzima sve što mu je moguće da zapriječi otjecanje toga novca s područja Hrvatske. Među tim mjerama zacijelo je najzanimljivija odluka od 11. rujna 1697. kojom se trgovcima zabranjuje da iznose sitni novac (tj. upravo taj bolji denar) pa im se ujedno nalaže da primljene sitne novce prijave kraljevskom blagajniku koji će im taj novac zamijeniti drugim(5).

U to je doba stari dobri denar već postao osnovnom novčanom jedinicom u Hrvatskoj, što se želi naglasiti i u njegovu imenu.

Već godine 1694. nalazimo ga pod nazivom „denarius antiquus Croaticus“(6) pa ubrzo i „denarius Croaticus“ ili „nummus Croaticus“, hrvatski „horvacki novac“, o čemu je bilo već mnogo govora.

Ne trebamo ovdje ponovno naglasiti da su naši izvori puni dokaza o tom novcu i to ne samo kao računskom nego i kao efektovnom novcu u prometu. Tu nalazimo i dokaze o vrijednosti drugih vrsta novaca koja se već u 16. stoljeću preračunava na temelju osnovne novčane jedinice - upravo na temelju našeg hrvatskog novca. Takvo preračunavanje naziva se „ad computum Croaticum“ ili „ad numerum Croaticum“, hrvatski „na horvacki broj“. Ovakav način računanja vrijednosti novca sve više prevladava, premda se na području Hrvatske javlja i „computus Germanicus“ i „computus Hungaricus“.

Ustrajnost Hrvatske da pridrži svoj novac koji je različit od vrijednosti mađarskog i austrijskog novca, ne može se svesti samo na gospodarske činitelje, ona ima mnogo dublji korijen: to je mnogovjeko pravo da se Hrvatska služi vlastitim novcem. Na tom pravu osniva se i kovanje tzv. slavonskih banovaca.

To je pravo posebno potvrđeno i poveljom kralja Andrije kojom 1217. priznaje znamenite povlastice zagrebačkoj crkvi. Tu se izričito navodi, da do tada nije nijedan kralj na području Hrvatske (in regno banatus siue ducatus) kovao kraljevski novac (moneta regia) i dodaje se mišljenje, da to neće činiti ni nasljednici toga kralja. Ako bi ipak protivno tome uradili, podanici zagrebačke crkve ne mogu se prisiliti da svoju robu daju za taj novac. Povrh toga zabranjuje se kraljevim novčarima da dođu na područje zagrebačke crkve radi mijenjanja novca. Ako pak dođu, biskup se zagrebački ovlašćuje da ih kroz 40 dana zatvori i da im oduzme sve što se kod njih nađe. Ta je povlastica više puta ponovljena (1269., 1318., pa i 1492.)(7).

Zanimljivo je da se zagrebačka crkva nakon dokidanja banske kovnice pretežno ne služi mađarskim kraljevskim novcem nego drugim novcem. U 15. stoljeću to je pretežno mletački novac, posebno sitni novac nazvan „markethus“ i bečki sitni novac. Po dva bečka denara „monetae nigrae“ računaju se na jedan „markethus“(8).
 
Nije stoga neobično da car Fridrik III. poveljom od 3. ožujka 1443., daje knezu Stjepanu Frankopanu dozvolu kovanja novaca po uzoru bečkog novca.

Uostalom, to nije prva povelja za kovanje novaca u Hrvatskoj. Već godine 1436. kralj Sigismund daje to pravo grofovima Celjskim a tim pravom služio se Ulrik Celjski (1445. - 1454.). Godine 1459. isti kralj podjeljuje pravo kovanja novaca banu Ivanu Vitovcu(9).

Poznato je da je zagrebačka kovnica novaca kovala banovce ali se ta kovnica i kasnije spominje. Godine 1344. ban Nikola daje u zakup bansku kovnicu zagrebačkom građaninu Jakovu, sinu Ulfarda. Novac koji se ovdje ima kovati nije istovjetan mađarskom novcu. Kovničar Jakov spominje se i godine 1345. i 1346. i to također kao zagrebački građanin. U Zagrebu se kovničari i kasnije spominju. Godine 1398. „monetarius“ Emericus kupuje kuću u Zagrebu a iduće godine prodaje neko zemljište. Godine 1429. „monetarius“ istog imena kupuje kuću, a godine 1447. Fridrich Celjski poklanja kuću u Zagrebu „Laurentio Sybenburger, aurifabro et monetario“ koji već godine 1448. prodaje tu kuću. Nešto kasnije, 1455. spominje se u Zagrebu i sluga kovničara Petar.

Sve to pokazuje da se u Zagrebu i u 15. stoljeću kovao novac, a dovoljno je dokazano da je u Zagrebu radila kovnica i godine 1525. (i 1526.?).

Godine 1524. kralj Ljudevit daje bosanskom biskupu Mihovilu Kesereo i svom ložničaru Ivanu Szerecsenu povelju za kovanje novaca u Osijeku uz uvjet da se kovani novac upotrebi za male isplate u Jajcu i u ostalim pograničnim gradovima(10).

U to je doba radila i kovnica Zrinskih u Gvozdanskom (1526. - 1533.) u kojoj su se kovali denari, groševi, pa i taliri. O tim novcima iz kovnice Zrinskih mnogo se toga znade (I. Rengjeo, Novci grofa Nikole Zrinskoga, Sarajevo, 1930.). Na žalost, o novcima drugih hrvatskih kovnica od 15. stoljeća nadalje malo se znade, pa se čak ne zna ni kakvi su se novci ovdje kovali.

Poznato je, dakle, da su postojale kovnice i za neke od njih je dokazano da su se u njima zaista kovali novci, a ipak se ne zna kakvi su to novci bili. Nije prema tome čudo da se danas još ne može konačno utvrditi koji se novac krije pod nazivom „denarius Croaticus“ ili „horvacki novac“. Zasada je poznato samo to, da je kovan u doba kralja Leopolda i Karla, da je s obzirom na njegovo njemačko ime (kroatischer Dreier) označen s brojem „3“, da je vjerojatno kovan po uzoru starog mađarskog denara i da mu je prema tome promjer 16 — 18 mm (maksimalno 20 mm).

Pronalaženje toga i ostalog novca koji je kovan u našim kovnicama nije važno samo za numizmatiku, nego i za našu povijest. Čini se da se do sada krug novaca koji se mogu nazvati našim novcima suviše ograničio.

Vjerojatno da bi slobodnije gledište moglo dovesti do boljih rezultata. U našim se izvorima vrlo često kod određivanja novca u kojem se ima kakva isplata obaviti navodi „in moneta Sclavonica“ odnosno kasnije „in moneta Croatica“. Već godine 1618. knez Nikola Zrinski u jednoj zadužnici priznaje dug koji je izražen u mađarskim dukatima, računajući svaki sa 100 denara „monetae Croaticae“. U 17. stoljeću nalazimo u izvorima veći broj zadužnica kojima se obvezuje isplata duga „in moneta Croatica“. U 18. stoljeću nalazimo različite vrste novaca s atributom „croaticus“. Tako: ducatus Croaticus ili dukat horvacki, florenus Croaticus, florenus ligae croatico-hungaricae, grossus Croaticus itd.

Koji su to hrvatski novci? Zar nije vrijedno da se upustimo u ispitivanje toga pojma. Ako pri tome slijedimo shvaćanja drugih naroda pri utvrđivanju pojma svoga novca, onda bismo najprije morali utvrditi krug novaca koje možemo svrstati pod pojam hrvatskog novca, a to su:
 
1. novci s našim grbovima
2. novci s imenima naših zemalja
3. novci koji se u izvorima javljaju s atributom „hrvatski“.

Za opis novca navedenog u točki 1 i 2 već je mnogo učinjeno radom koji je Ivan Rengjeo objavio pod naslovom „Novci i spomenice ugarskih i austrijskih vladara s imenima i grbovima naših zemalja“ (Numizmatičke vijesti IV. - 1957.). Neće biti teško ovdje navedene novce provjeriti i po potrebi nadopuniti, ali na nama je, da li ćemo ih , priznati za hrvatske novce, tj. kao upravo onaj novac koji se u našim izvorima javlja kao „moneta Croatica“.
 
Što se tiče točke 3. tu smo na početku. Trebalo bi početi sa sustavnim pregledom i ispitivanjem izvora koji dolaze u obzir, bez obzira gdje se ti izvori nalaze. No, to je vezano na dugotrajni rad koji treba sustavno organizirati i to ne kao rad pojedinca nego kao zajednički rad više znanstvenika. Sigurno je da bi takav rad dokazao da je „moneta Croatica“ realan poiam uz koji je vezan još neistraženi dio naše povijesti!


Bilješke

(1) Vladimir Košćak na to je posebno upozorio u „Narodnom listu“ od 18. veljače 1958.
(2) Acta Capituli Zagrabiensis saec. XVIII (Arhiv Hrvatske) fasc. 57, Nr. 20, a. 1710 (Metvlika): . . . in parata pecunia 10 fl(orenos) Carnioliae valoris, floreni Germanici 34... Carnioliae computu 97 florenos, cruciferos 42, denarios 2, facit Germanieae monetae florenos Rhenenses 83, cruciferos 3...
(3) Archivum f. Sermage (Arhiv Hrvatske) fasc. 4, Nr. 265, a 1623 (Zagreb) viginti tres florenos Hungaricales, singulum florenus ad denarios centum computando, in bona antiqua moneta. - Ibid. Fasc. 9, Nr. 1010, a. 1624 (Stubica): ...nec non in antiquis denariis Mathiae condam regis florenos Hungaricales contigentos ... Ibid. fasc. 5, Nr. 414, a. 1633. (Mokrice): zlatih dukat dvadeset lica kralja Matijaša Korvina.
(4) To dokazuju popisi gotovine iz onoga doba. Npr. Acta Capituli Zagrebiensis antiqua (Arhiv Hrvatske) fasc. 94, Nr. 53, a. 1669: Item repertus est sacculus cum denariis antiquis. Rfl 55, gr. 12. - Tj. nađeno je 488 komada takvih denara.
(5) Zaključci Hrvatskog sabora II. (Zagreb 1958.) str. 144.
(6) Archivum Capituli Zagrab. Prot. 498 (Čazma), str. 45, a. 1694: ...singulum florenum hungaricalem ad denarios antiquos centum seu cruciferos septuagintaquinque computando.
(7) Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. III, str. 148; str. 507; vol. VIII, str. 492 itd.
(8) Marcelović, Svnposis dipl. (Arhiv Jugoslavenske akademije II/d-237), str. 211, a. 1451:
pro decem marcis denariorum Viennensium, quamlibet per quatuor pensas denariorum Viennensium computando, quorum denariorum 5 pensae et 10 denarii pro 1 floreno auri in communi foro nunc in ista patria computantur. Starine Jugosl. akademije knj. 11, str. 42, a. 1470 („Crvena knjiga“ Zagrebačkog kaptola): quatuor denarii Viennenses aut duo markethii. — Ibid. str. 54, a. 1478: in moneta nigra sex pensas cum media, aut in moneta regali per centum, pro solidis autem antiquis nonaginta sex, in merculinis autem sicuti sex pense et VIII markethas, hoc est XXXII groissos. - Ibid. str. 59, a. 1482: per duos denarios Viennenses aut unum marketum. ' :
(9) 0 kovnicama novaca u Hrvatskoj v. E. Laszovvski, Rudarstvo u Hrvatskoj, svezak II. (Zagreb 1944.) str. 7 i dalje.
(10) Lj. Thalloczy, Povijest Jajca 1450-1527, Zagreb, 1916., str. 200.


Summary: Moneta Croatica?
 
It has been suffciently proved that Croatia refused to accept the Hungarian denarius, a coin of minor quality, which started to be coined in early 17th century. So in Croatia continued to circulate the „good old denarius“ which represented a monetary unit and served as a basis for exchange of diverse money in use. It has also been proved that from the end of the 17th century the „good old denarius“ had generally been known as „denarius Croaticus“ or „horvacki novac“ and that under that denomination the effective money is meant. When documents of the 18th century read that certain payment should be effectuated „in moneta Croatica“ this usually means that the payment should be effectuated expressively in that currency or that the value of a sum to be paid should be ascertained on the basis of its function as a monetary unit. There are even documents older than this with clauses prescribing that payments should be effected in „moneta Croatica“.

The question of what money actually it was, has not been answered yet. Perhaps it was money showing some national features (Croatian coat of arms, name of Croatia in the sovereign's title etc.) or simply the money coined in domestic mints.

Now, it is upon us to accept the above criteria for the defining of „moneta Croatica“. The similar criteria had also been accepted by other nations who considered „their own“ money not only those coined for their territories and in their own mints, but even those which carried national signs or names no matter where coined. The rigid approach of our numismatic tradition to such money limited the quantity of it to relatively small numbers of coins which we accept as „our own“ having as a consequence limited scientific investigations concerning our monetary legacy. The broadening of interest and the change of the approach to it, suggested in this article, should no doubt impose the necessity of a continuous and manysided work.

Autor: Zlatko Herkov
Izvor: Numizmatika, spomen izdanje 1928-1978, HND, Zagreb, 1978.

Coins Banknotes Militaria Store

Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com

Red Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića

Red Danice hrvatske ima oblik ispupčene osmerokrake zvijezde sa srebrnim zrakama, promjera 55 mm. U sredinu zvijezde pričvršćen je pozlaćeni medaljon promjera 25 mm.

Medaljon s likom Blaža Lorkovića je okrugao i prikazuje Blaža Lorkovića, znamenitog hrvatskog gospodarstvenika. Lijevo i iznad njegove glave je natpis BLAŽ LORKOVIĆ.

Mala oznaka Reda Danice hrvatske je vrpca dimenzija 14 x 35 mm, izrađena od moariranog svilenog ripsa u bojama državne zastave, s pričvršćenom umanjenicom Reda, promjera 13 mm. Umanjenica Reda Danice hrvatske je umanjeni otkov Reda, promjera 17 mm, ovješen na vrpcu u bojama državne zastave, široku 12 mm.

Na osnovi članka 6. Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske, Red Danice hrvatske zauzima po važnosnom slijedu 13. mjesto, iza Reda Stjepana Radića.

Izvor: Hrvatska odlikovanja, Narodne novine, Zagreb, 1997.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja

Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!

Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!

Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr

Numizmatičko blago Spodnjeg Lanovža iz 1883.g. i kronologija istočnonoričkih malih srebrnjaka

Sjeverni dio Jugoslavije pripadao je u davnini području Noricum, iz čije su keltske povijesti ostala sačuvana mnoga numizmatička blaga. Ovi vrijedni materijalni svjedoci privrednog procvata i blagostanja iz posljednjeg stoljeća prije naše ere predmet su sve većeg zanimanja. Naše primjedbe pozabavit će se jednim od nalaza kovanog novca iz Slovenije.
 
U Spodnjem Lanovžu, danas predgrađu Celja(1), otkriveno je prilikom zemljanih radova godine 1883. malo keltsko numizmatičko blago, čiji sastav nam je poznat zahvaljujući A. Luschinu. Nalaz kovanog novca sastojao se od četiri velika srebrnjaka (takozvane tetradrahme) i jedanaest malih srebrnjaka, sve noričkog kovanja, od kojih je ostalo još sedam komada sačuvano u Pokrajinskom muzeju u Celju. Značaj za kronologiju istočnonoričkih malih srebrnjaka, kako ćemo vidjeti iz daljnjeg izlaganja, nadilazi njihovu malu količinu. Za opis zahvaljujemo P. Kosu, koji je svojim prikazima nalaza keltskog kovanog novca u Sloveniji učinio numizmatici u Jugoslaviji (i u Austriji i u Mađarskoj) pristupačnim bogati studijski materijal(2). Promatramo li pobliže sastav nalaza iz Spodnjeg Lanovža 1883. g. vidjet ćemo, da se blago sastoji od dvije grupe, koje se - premda broj komada kovanog novca nije velik - ipak odlikuju nekim zanimljivim detaljima.
 

Četiri velika srebrnjaka

Među ove spada jedna zapadnonorička tetradrahma s natpisom CONGES (slika 1.) težine 8,992 g(3). Prema slici sudeći, sačuvana je vrlo dobro, ali ne izvanredno, pa je taj komad kovanog novca bio vjerojatno - no ne predugo - u opticaju prije nego što je došao pod zemlju. Njegova prvobitna težina vjerojatno nije jako odstupala od današnje, čime ovaj komad spada na kraj prosječnih težina ove skupine (10,35 - 10,08 - 9,85 - 9,13)(4). Austrijski istraživač K. Pink svrstao je tetradrahme s CONGE ispred zapadnonoričke grupe tetradrahmi, koja također ima napise (ATTA, NEMET, ADNAMATI). Sav ovaj novac svrstao je - smatrajući da je početak zapadnonoričkog kovanja u prvoj četvrtini posljednjeg stoljeća prije naše ere - oko sredine posljednjeg stoljeća(5). Danas možemo pretpostavljati da su možda nešto mlađi.

Slažući se s time, izjašnjava se P. Kos:
„U drugoj polovici prvog stoljeća prije Krista... pojavljuju se odjednom u mlađoj fazi kovanja noričkih srebrnjaka i na području Slovenije mlađi zapadnonorički veliki srebrnjaci . . . Značajka skoro svih zapadnonoričkih mlađih srebrnjaka, koji su pronađeni u Sloveniji, je njihova relativno mala težina...“(6).

U nalazu u Spodnjem Lanovžu 1883. g. bile su i dvije istočnonoričke, dakle domaće, perec-uho-tetradrahme težine 9,7 g i 9,85 g(7). I oba su ova velika srebrnjaka ispod prosječne težine ove vrste novca koja je otprilike 10,3 g(8), odnosno 10,11 g(9). Dakle, i obje su ove istočnonoričke tetradrahme lagane i vjerojatno su to primjerci kovani tek tijekom serije, dakle kasniji primjerci; varijante s natpisom DIIM još su nešto mlađe od novca CONGES (vidi primj. 6.).

Posljednja tetradrahma iz nalaza spadala je u takozvani „tip lica“ i težila je 9,7 g(10). I za ovaj tip novca navodi se veća prosječna težina od one koju je imao nađeni komad, naime 9,84 g, pa spada vjerojatno u mlađe, dakle kasnije velike srebrnjake Istočnog Norika(11). Valovita linija na poleđini iznad konja(12) oponaša u svakom slučaju neki natpis, te također upućuje na mlađe kovanje.

Prosječne težine tetradrahmi iz nalaza kovanog novca u Spodnjem Lanovžu 1883. (u gramima)
 


Naša tablica 1. pokazuje da su sve četiri tetradrahrne iz Spodnjeg Lanovža ispod prosječnih težina odgovarajućeg tipa, što je pažnje vrijedna okolnost, koja upućuje na to, da su ovi komadi bili pridodani ostalim komadima novca tek nakon duljeg opticaja i habanja ili da se radi o mlađem, dakle kasnijem kovanju. Oboje se može smatrati znakom da je do pohrane došlo tek u kasnije vrijeme.


Mali srebrnjaci

Zajedno s ovim tetradrahmama sadržavalo je ovo numizmatičko blago jedanaest malih srebrnjaka poznatih tipova. Najprije je tu bio jedan mali srebrnjak s glatkom prednjom stranom i križem (njem.: Kugelkreuz; op. prev.), dakle srebrnjak „magdalensberškog tipa“(13). Težio je 0,67 g i sud o njemu teško je donijeti jer ne postoji slika, no težinski je iznad prosječnih težina, koje je P. Kos odredio za odgovarajuće nalaze iz Celja i iz Magdalensberga u Koruškoj(14).

Najzanimljivija grupa kovanog novca malog blaga iz Spodnjeg Lanovža 1883. svakako je deset malih srebrnjaka s konjićem na poleđini, od kojih je sačuvano šest primjeraka što se danas nalaze u Pokrajinskom muzeju u Celju i koje je P. Kos slikao (vidi u nastavku sliku I.)(15). Pet ih posjeduje crtež konjića „I A a“ prema klasifikaciji P. Kosa i prema njegovoj konstataciji potječu od istog žiga(16). Čini se - sudeći prema slikama - da su se svi primjerci izvanredno sačuvali, bili su dakle pohranjeni uskoro nakon kovanja.
 
Prilikom zajedničke publikacije jednog opsežnog materijala ovog tipa, poduzela su 1973. godine(17) dva autora uspio pokušaj, da razluče starije emisije kovanog novca s konjićem od mlađih. Mogao sam, dakle, prilikom usporedbe njihove studije s „Tipologijom i kronologijom keltskog kovanja novca u Noriku“(18), koja je izašla također 1973. i nije se dovoljno bavila noričkim malim kovanim novcem, konstatirati: „Glavni zadatak kod malih srebrnjaka, t. j. prvenstveno razlučiti starije emisije od mlađih,... uspješno su nedavno obavila dva minhenška numizmatičara, pri čemu su se oslanjali na sastav nalaza. To je solidnija osnova od više manje subjektivnih pogleda na trag žiga, dodatnu obradu obrezivanjem itd. Ovdje treba obaviti još mnogo posla, i ja ću se ako budem imao vremena, povremeno ... pozabaviti ovim ili onim problemom noričkog kovanog novca“(19).

Rukovođen istom orijentacijom kao M. Mackensen i E. Wankmuller, no u drugom i lakše razumljivom obliku, koji jasno predočava količine iz pojedinih težinskih grupa, sastavio sam u mojoj tablici 2. usporedbu težina novca s konjićem iz nalaza iz Spodnjeg Lanovža 1883. s ostalim nađenim istočnonoričkim novcima s likom konjića iz Celja (najčešće u koritu rijeke Savinje). Ova tablica pokazuje da - u suprotnosti s četiri tetradrahme, koje su navedene u našoj tablici 1. i odreda su ispod odgovarajućih prosječnih težina - novci s likom konjića iz Spodnjeg Lanovža 1883. sasvim jasno predstavljaju prosječno znatno težu grupu kovanog novca od mase usporedivih istočnonoričkih novaca s konjićem iz nalaza iz Celja. Masa malog kovanog novca s konjićem iz Celja s prosječnih 0,472 g težine znatno je lakša, naime skoro za 30% (točno: 29,8%), od znatno težih novaca s likom konjića iz nalaza iz Spodnjeg Lanovža 1883. i njihove prosječne težine od 0,672 g.

Slično kao kod ranije navedenog rada M. Mackensena i E. Wankmullera nameće se i kod novca s likom konjića iz Spodnjeg Lanovža 1883. na temelju njegove srazmjerno velike težine pretpostavka da je stariji od mase novaca s likom konjića, to znači da se ubraja u ranija istočnonorička kovanja malih srebrnjaka nego što je to slučaj kod nalaza iz Savinje. To se vrlo dobro slaže sa stavom P. Kosa, koji smatra, da mali srebrnjaci s likom konjića, što ga vidimo i na nalazu iz Spodnjeg Lanovža 1883. i koje je označio kao varijantu „I A a“, „sigurno spadaju među prva kovanja ovog tipa“(20). Masa novca s likom konjića iz Celja i iz Savinje najvjerojatnije je mlađa.



"Kovani novac iz nalaza iz Spodnjeg Lanovža 1883. u Pokrajinskom muzeju, Celje (prema P. Kosu, Slovenija, ploča 35
Br. 10: Tetradrahme s natpisom CONGES, katalog br. 1.
Br. 11 — 16: Mali srebrnjaci s konjićem, Katalog br. 2 - 7.
Povećano za oko trećinu.
 


Okolnost, da pet zajednički pronađenih komada novca(21) potječe od istog žiga, koju je konstatirao P. Kos, mogla bi upućivati na to, da kovnicu ne treba tražiti daleko od mjesta nalaza; da li se možda radi o jednom od starijih (ili prema tipu s konjićem „I A a“ o najstarijem) kovanja iz kovnice u Celju?

U posljednje vrijeme pretpostavljalo se da je postojalo zajedničko kovanje velikih i malih srebrnjaka sličnog tipa, „budući da mali srebrnjaci spadaju u isti sistem kovanja novca kao odgovarajući veliki srebrnjaci, pa su njegovi istovremeno kovani dijelovi. Prema tome kao vrijeme početka kovanja malih srebrnjaka možemo smatrati otprilike početak druge trećine 1. stoljeća prije naše ere“(22). Gledano ovako, treba navesti još nešto.

Ova vjerojatno starija (ili najstarija) grupa istočnonoričkih kovanih novaca s likom konjića iz Spodnjeg Lanovža 1883. činila je zajedničku skupinu s četiri tetradrahme, koje prema općem mišljenju spadaju u kasnija, mlađa norička kovanja tetradrahmi; jedna od njih smatra se uopće posljednjom istočnonoričkom serijom tetradrahmi (tip lica). Teško je vjerovati u slučaj, koji bi objedinio samo mlađe tetradrahme.

Što smijemo zaključiti iz male skupine iz Spodnjeg Lanovža 1883. i iz istovremene pojave i opticaja kasnih noričkih tetradrahmi s novcem s likom konjića, što su prema svojoj težini očito stariji nego masa kovanog novca iz nalaza iz Celja i što vjerojatno spadaju među starije (ili najstarije) emisije istočnonoričkih novaca s konjićem? Ako sumiramo naše nove konstatacije - koliko mi je poznato, numizmatičko blago iz Spodnjeg Lanovža još nikad nije bilo tako detaljno ispitano - pojavit će se najprije više pitanja.

Koja je od obje skupine, tetradrahme ili novac s likom konjića, mjerodavna za dataciju? Da li je blago pohranjeno već u vrijeme pretpostavljenog kovanja najstarijih malih srebrnjaka, dakle otprilike početkom druge trećine 1. stoljeća ili nedugo nakon toga? Tada bi „kasne“ noričke tetradrahme iz nalaza trebalo datirati starije nego što se dosad smatralo, dakle nanovo. Ili pak treba za pohranu novca u Spodnjem Lanovžu 1883. uzeti u obzir dataciju tetradrahmi, tada bi u obzir došlo vrijeme opticaja „tipa lica“ (njem.: „Gesichtstypus“; op. prev.), dakle jedne od posljednjih tetradrahmi.

Čini se jasnim, da u obzir za vrijeme pohrane dolazi samo druga alternativa. Ako, međutim, moramo povezati četiri, sve odreda kasne, tetradrahme a među njima i posljednji „tip lica“ s pet gotovo novih, visokovrijednih komada novca s likom konjića, koji svi potječu od istog žiga, tada ovi potonji teško da su bili kovani puno ranije, to znači da kovanje novca s likom konjića pod oznakom „I A a“, koji se ubraja među najstarije male srebrnjake Istočnog Norika, jedva da možemo povezati s početkom druge trećine 1. Stoljeća(23).
 
Pobornici takve rane datacije moraju se dakle izjasniti o dosad premalo zapaženom numizmatičkom blagu iz Spodnjeg Lanovža 1883. ili moraju svoju ranu dataciju za Istočni Norik revidirati. To je konstatacija, koju za ukupno keltsko kovanje Istočnog Norika ne bi trebalo podcijeniti. Bilo bi svrhovito, ne precizirati dataciju najstarijih istočnonoričkih novaca s likom konjića (a vjerojatno ne samo tih, već i zapadnonoričkih) kao neko čvrsto vrijeme, već sačekati daljnje nalaze. Tek tada će se moći stvoriti jasna slika i kontrolirati, potvrditi ili opovrći zaključke koje nam naša detaljna analiza numizmatičkog blaga iz Spodnjeg Lanovža nameće.


Bilješke

(1) A. Luschin je kao „Unterlahnhof“ opisao u „Neue Funde von Keltenmunzen aus der Steiermark“ (hrv.: „Novi nalazi keltskog kovanog novca u Štajerskoj“; op. prev.) obavijesti austrougarske c.k. centralne komisije III., 5, 1906., str. 188 - 195.
(2) P. Kos, Keltski novci Slovenije, Situla 18, Ljubljana, 1977. (u daljnjem tekstu „Kos, Slovenija“). (3) Kos, Slovenija, str. 140 - 141, br. 1. i ploča 35, br. 10.
(4) R. Gobi, Typologie und Chronologie der keltischen Münzpragung in Noricum (hrv.: Tipologija i kronologija keltskog kovanja novca u Noriku; op. prev.), Beč, 1973., ploča Zapadni Norik (u daljnjem tekstu „Gobi“). Prema K. Pinku prosječna je težina otprilike 9,6 - 10 g, „srebro je još sasvim dobro“, Keltisches Silbergeld in Noricum (hrv.: Keltski srebrni novac u Noriku), Wiener Prahistorische Zeitschrift 24, 1937., str. 59 (u daljnjem tekstu „Pink, Noricum“).
(5) Pink, Noricum, str. 68 i 73. Kod Gobla ploča Zapadni Norik, „mlađi stupanj ZN“.
(6) Kos, Slovenija, str. 72. Jedna CONGES-tetradrahma služila je kao prekov (njem. Schrotling; op. prev.) za perec-uho-tetradrahmu s natpisom DIIM; Gobil, ploča Istočni Norik
(7) Kos, Slovenija, str. 142 - 143, br. 9 i 10. .
(8) Pink, Noricum, str. 46, s dodatkom: „das Silber etwas geringer als beim Warasdiner“.
(9) Gobi, ploča IN.
(10) Kos, Slovenija, str. 140 - 141.
(11) Gobl ploča IN.
(12) Pink, Noricum, str. 48 i ploča I, br. 11.; k tome primjedba: „Svi meni poznati komadi prekovani su na tetradrahme velemerskog tipa“.
(13) Kos, Slovenija, str. 142 - 143, br. 11.
(14) Kos, Slovenija, str. 62. Na probleme kovanog novca s križem (Magdalensberški tip) osvrnut ću se drugom prilikom.
(15) Kos, Slovenija, str. 140 - 141, br. 2 - 7 i ploča 35, br. 11 - 16.
(16) L. c, str. 140 - 141, br. 2 - 6 i ploča 35, br. 11 - 15. Sveobuhvatni prikaz raznih varijanti lika konjića na poleđini istočnonoričkih malih srebrnjaka dao je Kos na str. 24.
(17) M. Mackensen i E. Wankmiiler, Em Depotfunf norischen Kleinsilbers aus Celje (hrv.: Nalaz noričkih malih srebrnjaka iz Celja; op. prev.), JNG XXIII., 1973., str. 77 - 85.
(18) Vidi ranije primjedbu 4. Pojavljuju se vrlo često norički mali srebrnjaci a nedostaju u zapadnonoričkoj i u istočnonoričkoj ploči; da li autor s njihovom datacijom nije bio na čisto pa ih je zato izostavio?
(19) Schweizer Munzblatter 26, H. 101, veljača 1976, str. 22.
(21) Slovenija, str. 60, uz ploču na str. 24 - 25.
(21) Vidi primjedbu 16.
(22) Kos, Slovenija, str. 67.
(23) Vidi primjedbu 22.

 
Summary: The Find of Spodnji Lanovž in 1833 and the Chronology of Eastern-Noric Small Coins

At Spodnji Lanovž - surroundings of Celje, a find of Celtic coins was found in 1833. containing 4 great and 11 small silver pieces. Ali the four tetradrachmas are lighter than averages of the correisiponding type. The author analyzes the time of these coinages and makes his conclusions. One among reasons for our interest in this account may also be the fact that the author in his deducations refers to some opinions of our numismatist Kos from Ljubljana

Autor: Karel Castelin
Izvor: Numizmatika, spomen izdanje 1928-1978, HND, Zagreb, 1978.

Coins Banknotes Militaria Store

Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com

Red Ante Starčevića

Red Ante Starčevića je ovalno odlikovanje od srebra dimenzija 50 x 45 mm, na čijem je licu u središnjem polju razgranati hrast koji znakovito određuje značaj Oca Domovine. Usred krošnje se nalazi pozlaćeni medaljon s portretnim poluprofilom udesno Ante Starčevića, kojega nadvisuje pozlaćeni državni grb koji prelazi gornji rub odlikovanja. Pozlaćeni medaljon nadvišen državnim grbom je dimenzija 27 x 13,5 mm. Uz donji rub odlikovanja je natpis izbočenim slovima; lijevo od debla hrasta ANTE, na deblu i desno urezani izbočenim slovima STARČEVIĆ. Na naličju Reda je u sredini okrugli vijenac od tropruta pletera unutar kojega je natpis po rubu REPUBLIKA HRVATSKA i redni broj dodijeljena odlikovanja, ponad kojeg je sustav s vijkom i maticom za ovjes odlikovanja.

Mala oznaka za odoru je od svilenog moariranog ripsa u bojama državne zastave, slijedom boja s lijeva na desno, složena u vodoravnu pačetvorinu dimenzija 14 x 36 mm, s umanjenim otkovom medaljona promjerom 13,5 mm s likom Ante Starčevića u sredini. Umanjenica Reda je umanjeni otkov odlikovanja promjera 17 mm ovješen o svilenu moariranu vrpcu u bojama državne zastave, slijedom boja s lijeva na desno, složenu u okomitu pačetvorinu dimenzija 40 x 12 mm. 
                                                                                         
Red je zajedno s malom oznakom i umanjenicom pohranjen u kutiji na čijem je poklopcu s vanjske strane državni grb i natpis REPUBLIKA HRVATSKA a s unutarnje strane RED ANTE STARČEVIĆA.

Red Ante Starčevića nosi se na lijevoj strani prsa na svečanoj odori oružanih snaga Republike Hrvatske, organa državne uprave i redarstva, odnosno na građanskom svečanom večernjem odijelu. Mala se oznaka Reda nosi na lijevoj strani grudi na odori oružanih snaga i državne uprave i redarstva. Umanjenica Reda se može nositi u lijevom zapučku građanskog odijela, odnosno ako odlikovani ima više odlikovanja, na lijevoj strani suvratka. Žene odlikovane Redom nose umanjenicu na lijevoj strani grudi.

Na osnovi odredbi članka 6. Zakona, Red Ante Starčevića je po važnosnom slijedu na 11. mjestu hrvatskih odlikovanja. Autor idejnog rješenja je Kruno Bošnjak, izrada Radionica primijenjenih umjetnosti, Zagreb.

Izvor: Hrvatska odlikovanja, Narodne novine, Zagreb, 1997.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja

Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!

Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!

Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr